Exodus o ljudima kakvi ne bi trebali biti

Novi uradak ovih thrash metal velikana i veterana donio je preko sat vremena žestoke, nabrijane, ali i osvježavajuće svirke. Drukčije, a opet nalik na Exodus.

Duže, kompleksnije i višeritmične pjesme s nekim sporijim dijelovima, tekstovima ovoga puta okrenutim prema ljudskim osobinama, uglavnom onima s negativnim predznakom (brutalnost, bezosjećajnost, nehumanost …), i nešto više melodija donose malo drukčije karakteristike.

No beskompromisnost i ubitačna izravnost u vokalno-instrumentalnom izražavanju i totalno glazbeno ‘nasilje’ karakteristike su i ovog Exodusa. Čije oficijelno izdanje sadrži 12 pjesama, dok je za japansko tržište kao bonus track objavljen cover Scorpionsa “Don’t Make No Promises”, a za američko pjesma “Devil’s Teeth”!

Deseti je to studijski album kojeg otvara sedmominutna pjesma “The Balad Leonard and Charles” koja osim atmosfersko akustičnog uvoda i nema previše karakteristika balada. Ona vas odmah probudi i digne iz letargije ako ste se našli u ‘učmaloj’ i pospanoj situaciji pa želite čuti što se to dalje nudi, a nudi se još jedna rasturačina sličnog trajanja, “Beyond The Pale“.

Dalje ide tri minute čistog thrasha s moćnim solom kroz “Hammer and Life“, a nakon nje opet duže “Class Dismissed (A Heart Primer)” i “Downfall“. Taman na polovici albuma dolazimo do vrhunca kroz pjesmu “March of The Sycophants” s pijevnim refrenom koji lako ulazi u uši i ponavlja se ‘x’ puta (“… march march , it ‘ s the march of the sycophants … march march…“).

U pjesmi “Nanking” polako se sve smiruje, te se ‘laganini’ i opušteno u trajanju od (opet) 7 minuta pripremamo za novi ‘tupa-tupa’ udar kroz pjesmu “Burn Hollywood Burn” (ona i “March of The Sycophants” su udarne igle albuma). “Demoncide” opet malo smiruje, a onda slijedi najduža pjesma na albumu, devetominutna “The Sun Is My Destroyer“, čiji je tekst ‘kula do nebesa’, a sastoji se od 9 podužih strofa, za svaku minutu po jedna.

Instrumental “A Perpetual State of Indifference” nas polako privodi kraju, a tu čeka pjesma “Good Riddance“, idealna za završetak albuma, koja ‘tjera’ da je preslušamo opet ili još bolje, da počnemo slušati album od početka!

Ako spadate u skupinu koja sluša Exodus godinama zasigurno ćete reći da je album skroz solidan i ok, da je bend, usprkos nekim dodacima, ostao dosljedan svom zvuku i ritmu, a ukoliko vam je Exodus nešto novo u životu mogao bi vas po mnogo čemu dodatno zaintrigirati.

Duge pjesme, ‘tupa-tupa’ ritam, mnogo žestine, tu i tamo pokoji pjevniji refren i ‘brdo’ solaža i melodija. Pa tko voli, nek ‘ izvoli.