‘Drugi najbolji’ album velikana Gothenburgha

Analiziraju li se događanja u melodičnom death metalu od njegova nastanka pa do današnjih dana, lako se dolazi do zaključka da je Dark Tranquillity praktički njegova jedina konstanta. Barem što se tiče velikog tria bendova za koje se smatra da su utemeljitelji ovog stila, popularno nazvanog još i ‘The Gothenburgh Sound‘.

Od prestalo dvoje velikana, At The Gates, koje mnogi s pravom smatraju istinskim začetnicima, raspao se još sredinom devedesetih, a In Flamesi su na “Reroute To Remain” i “Soundtrack To Your Escape” albumima radili kojekakve akrobacije i gluparije, koje nisu naišle na razumijevanje kod najvjernijih fanova.

Sve je to vrijeme Dark Tranquillity jedini o(p)stao vjeran i dosljedan kako sebi, tako i stilu kojeg predstavlja. Istina, mogli bi neki i reći da su zastarjeli i imuni na prirodne, evolucijske procese, ali primjeri In Flamesa, a kasnije i Soilworka govore da nije baš preuputno eksperimentirati, pogotovo ako ste ikona i zaštitni znak nečega, što Dark Tranquillity u svakom slučaju jest; ikona melodic death metala.

Vjerujem da je takav tijek događanja posebno radovao nemali broj obožavatelja ovog benda, a još će zadovoljniji biti kada čuju i pročitaju da se njihovi miljenici niti na novom albumu nisu promijenili. Barem ne previše.

Štoviše, moglo bi se čak reći da su se jednim dijelom vratili svojim korijenima, pogotovo u “The Gallery” vremena, što nikako ne znači da su ostali zamrznuti u vremenu, obzirom da je “Fiction” album sa prepuno događanja, od koji se neka ili nisu ili su se rijeđe čula ranije. A prvo što treba spomenuti je podatak da je ovaj album apsolutno najbolje isproduciran od svih koje je DT ikada napravio i u tom su segmentu dostigli gotovo pa savršenstvo.

Zatim treba istaknuti izuzetno jake Mikaelove vokale, mogu reći slobodno, brutalnije nego ikada, a u svojoj su se žestini nekoliko puta opasno primaknuli scream varijacijama vrlo bliskih blacku. Izvanredne gitarističke izvedbe gotovo da i ne treba posebno isticati, to je zaštitni znak benda, tek samo podsjetiti da su one svojim riffovima, a pogotovo solažnim dijelovima, i dalje glavna nit poveznica DT i heavy metala.

Većina je pjesama rađena u nešto sporijem, točnije rečeno, srednjem i umjereno brzom ritmu, mada se nije zaboravilo niti na ultrabrze dijelove, one za koje bi se reklo da su odrađeni u šestoj brzini. Usto, mislim da je ovo album s najviše atmosfere, za koju je, srećom, korišteno vrlo malo samplera, ali su zato piano izvedbe maksimalno iskorištene, dio su gotovo svake pjesme, i upravo su me one, može se reći vrlo jednostavno složene i aranžirane, možda i najviše oduševile.

Treba spomenuti da se stilski album ne zadržava isključivo unutar death i heavya, te vokalnih poveznica sa blackom, obzirom da je u nekim pjesmama jako naglašen utjecaj gothica, na što ćemo se osvrnuti i u analizi nekolicine njih.

Snaga i brutalnost vokala zamjetna je već od prvog naslova “Nothing to No One“, koja miksa srednje i brze ritmove, a mid tempo naslov “The Lesser Faith” obilježavaju piano dijelovi, death vokali, gitaristički heavy dijelovi, te ugodni dramski ugođaj.

Najljepše solaže kriju se u još jednoj midtempo pjesmi, “Blind At Heart“, najviše elektronike i sampliranja utkano je u “Terminus (Where Death is Most Alive)“, a spomenuti blackerski vokali karakteristika su dijela pjesme “Inside The Particle Storm“.

Dvije kompozicije sa snažnim utjecajima gothic atmosfere su “Misery Crown“, koja izmjenjuje death/gothic pjevanja, heavy ritmove, riffove i solaže, te gotovo baladna “The Mundane And The Magic“, ujedno i najstrukturalnija, najmaštovitija od svih, i ona kroz svoj baladni/mid tempo ritam mixa female/clean/growl vokale, akustike gitara, klavijatura i piana, a našla se tu i pokoja solaža. I sve to u gothic raspoloženju, ako bi se to tako moglo reći.

A kad sam već istaknuo toliko pjesmama, red je da izdvojim i onu koja ima najviše melodic death elemenata u kontinuitetu, a njezino je ime “Focus Shift“.

Već po broju pjesama koje sam izdvojio, jasno je da mi se ovaj album strašno dopao, što nije bio slučaj s prethodna tri – “Haven”, “Damage Done” i “Character“. Neću reći da nisu bili kvalitetni, ali kao ovaj ovdje ne, barem po mojim procjenama.

Zato ponovno naglašavam da je ovo idealan materijal za obožavatelje Dark Tranquillitya, pa ih upućujem da ga svakako nabave, jer ovo je po meni, njihov “drugi najbolji” album, odmah do onog spomenutog u uvodu.