Dosljedan ‘proizvod’ iz Njemačke

Unatoč tome što nije na platnim listama velikih diskografskih kuća (čitaj: SPV, Nuclear Blast), te time poprilično lošoj promociji, zanimljiva je činjenica da su si Paragon ipak uspjeli izgraditi reputaciju kakvu imaju. Riječ je o njemačkom heavy/power metal bendu koji iza sebe ima već šest albuma i petnaest godina postojanja. A zašto ih svrstavaju u najbolje? Odgovor je vrlo jednostavan: drže se klišeja i nepisanih pravila koje svačije uho može prepoznati u radu bilo kojeg benda ovog žanra.

To je očito recept koji pali jer i na ovom, najnovijem albumu “Revenge” nismo dobili apsolutno ništa novo. Klasične heavy/power stvari s odličnim riffovima u pojedinim dionicama, te naravno, pamtljivim ‘mighty’ (nazovimo ih tako) lyricsima. Znači, formula za uspjeh. Dodajmo tome i ‘manly’ glas pjevača benda Andreasa Babuschkina (ovdje naprosto moram citirati jednog stranog kritičara: “…zamislite kopile začeto između Chrisa Boltendahla (Grave Digger) i Udo Dirkschneidera (Accept), eto, takav je otprilike Andreasov glas…”) koji se baš fino uklapa u ovaj pravac metala, te predobru produkciju za koju je i ovaj put bio zaslužan Piet Sielck (javnosti možda poznatiji kao producent Iron Saviora i Blind Guardiana).

Sve navedeno, uz slijedeće ‘highlights’ ovog albuma: “Assassins“, “The Art Of War” (ujedno dvije najžešće i najpowerastije stvari), zatim pjesma “Traitor” (koja mi je nekako od prvog slušanja zapela za uho) i naravno, desert za kraj – nadasve simpatična obrada Manowarove The Gods Made Heavy Metal“; razlog je visoke ocjene ne samo ovog albuma, već i benda općenito.

Paragon je samo jedan primjer benda koji ostaje dosljedan svom žanru ‘Made in Germany’ na svakom albumu, uz nikakve ili minimalne preinake, čime postiže i opravdava svoj status i reputaciju jednog od najboljih u tom području, jer to je upravo ono što i jest.