Dekodirani Pet Shop Boys kod

Kad bi bila izdana knjiga pod nazivom ‘Dekodirani Pet Shop Boys kod’ (osim što bi vjerojatno na policama stajala do onog ‘Da Vincijevog’ i bila ne baš tako mistična), u ključnom i najnapetijem dijelu ove knjige osim vizualnog opisa ovog britanskog dvojca bi pisalo: “Još u davnim osamdestima otkrili su ‘kod’ zvuka kojeg se drže do danas. Tijekom vremena mijenjaju se uz neke manje korektivne zahvate. Ali suština je uglavnom ista, himnično melodiozan synth-pop začinjen electrom”.

Iako su mi simpatični kao bend koliko god se trudio, nikada me njihova glazba nije uspjela osvojiti. Jednostavno volim drugačiju pop glazbu. Osim melodioznosti ono što ih najviše čini zanimljivim je vokal Neila Tennanta je vrlo specifičan, intriganatan, nakon nekog vremena ponekad iritantan.

Malo je neuobičajno što je prvo ime novog albuma pod nazivom “Fundamental” ovog dvojca, ‘treći’ čovjek koji se zove Trevor Horn. Prekaljeni producent koji zna sve tajne svog zanata (između ostalih izvrsno isproducirao neke Sealove albume). Ali osim producentskih ovaj album ima i neke idejne pomake, što moram priznati da me malo iznenadilo, u pozitivnom smislu.

Mislio sam da će novi album biti čista reciklaža prethodnih albuma. Ima i takvih trenutaka, ali u principu “Fundamental” nudi nešto ipak nešto drugačije. Prije svega pjesme zvuče svježe i moderno, što je ipak novost. Kao da su napravili skok iz kasnih osamdesetih u sadašnjost.

Najviše se ističu nešto lakše pjesme (“Luna Park“, “Casanova In Hell“, “Numb“) koje naravno također kao i one plesnije (“Minimal“, “Psychological“, “I’m With Stupid”, “The Sodom And Gomarrah Show“, “Integral“) krasi izrazita melodioznost.

Za pjesmu “I’m With Stupid” (kojom će ponajprije fanovi doći na svoje) mogli biste se gotovo zakleti da ste je čuli još prije petnaestak godina, no naravno da bi se prevarili.

U odnosu na današnju pop scenu, kad se sve oduzme i zbroji, objektivno gledajući, ovo je vrlo dobar album i nekoliko pjesmama će postati nezaobilazni dio repertoara PSB-a. U nekim trenucima zvuče kao kombinacija New Ordera iz novijeg doba, sebe samih sa starijih albuma i Depeche Modea u vremenu s kraja osamdesetih uz naravno izvrsnu produkciju.

To je tek djelomična kombinacija novog ‘koda’ zvuka PSB-a (koji je nakon nešto više od 20 godina promijenjen, ne sasvim, ali dovoljno), a da biste ga dekodirali do kraja ipak ćete sami krenuti u potragu…