Crnog je đavla ugriz’o za muda!

Od Baretovog zadnjeg studijskog projekta zvanog “Srce” prošlo je pet godina, pamtila se promocija (Bare s gitarom), niti jedna se pjesma nije nametnula u hrvatskoj javnosti (bilo estradnoj ili alternativnoj), a reakcije su bile, kako se to lijepo kaže, podijeljene.

Iskreno, umjesto naziva “Srce“, album se trebao zvati “Postinfarktni oporavak”, a Bare je snimio najgoru ploču u karijeri (ako ništa, drugi veliki kandidat za tu titulu, “Milost” Majki, barem je dao izvrsne brojeve “Ja sam budućnost” i “Rođen u blatu”). Potom je slijedilo ponovno okupljanje grupe Majke, povratnički “unplugged” album i beskonačna serija napisa po novinama o Baretovim nevoljama i nepredvidivom ponašanju na koncertima. Goranček je, naime, sirotoj publici znao dati nekoliko vrlo “osebujnih” koncertnih iskustava.

Gore navedeno ne zvuči kao idealan scenarij za dobar album, no “Teške boje” to jesu. “Teške boje” dugo su se ‘kuhale’, čak su izvođene na nekim koncertima, gdje bi vrlo pristojno stajale uz stari materijal. Isto tako, Bare je uspio svoje proživljene muke kanalizirati kroz pjesme, a Majke su tim brojevima dale boju i oštricu. Kad je u intervjuu prije više od godinu dana Bare rekao “Bare ili Majke, isto je“, njegov tadašnji intervjuer, a sadašnji sastavljač ovih redaka, značajno je podigao obrvu.Goran Bare u nekoliko je navrata u intervjuima jasno razlikovao izdanja grupe Majke i svoju solo karijeru. Uostalom, to i nije (bilo) toliko teško razlikovati: Majke su najuspješnije bile kad su pržile psihodelični punk-rock inspiriran američkom školom tog glazbenog žanra, dok je na svojim solo izdanjima Bare manje ili više uspješno istraživao teren američkog countrya, folka, bluesa i soula. A sada je Goran Bare odlučio napraviti album pod firmom Bare i Majke.

“Teške boje” fuzija su Baretovih inklinacija iz solo karijere utopljenih u sumorne nihilističke instrumentalne premaze grupe Majke, slično kao što je Mark Lanegan činio na svom solo albumu “Bubblegum“: sumorno, bezobrazno, zveckavo, tvrdoglavo, napola dotučeno, i jedan i drugi sumiraju svoje poraze i za inat svima vrte svoj film, unatoč tome što su itekako svjesni posljedica koje imaju. “Crnog sam đavla ugriz’o za muda”, stih je iz 15 godina stare stvari “A ti još plačeš”. Taj stih bi na ovom albumu došao kao kratak sadržaj i upozorenje za ljude sa slabijim živcima.

Iako su “Teške boje” album kontinuiteta, od starih Majki ostao je samo autorski najjači član, Zoran Čalić. Ostatak ekipe čine Viktor Lipić (klavijature), Mario Rašić (bas), Damir Trkulja Šiljo (gitara) i Damir Šomen na bubnjevima. Sastav je, predvođen Baretom, dao muljevitu, močvarnu, ali potentnu i inspiriranu soničnu mješavinu, u kojoj je glavni vokal malo ‘prorađen’ raznim studijskim pomagalima da zvuči prodornije.

Gitaristički tandem Čalić-Trkulja svoje je dionice kreirao sa mnogo empatije za materijal, no teško je očekivati nešto drugo od čovjeka koji s manjim ili većim prekidima već dva desetljeća svira kraj Bareta, ili od Trkulje koji je s matičnim bendom Gatuzo potvrdio kvalitetu kao velika hard rock atrakcija. Možemo reći da je Čalić dao kontinuitet, a Trkulja svježinu, no ne treba zanemariti ritam-sekciju Šomen – Rašić, te klavijaturista Lipića.

Album će prvenstveno osvojiti slušatelja svojom razornom energijom, te inspiriranom svirkom i, nešto manje, stilskom širinom. Bare se povremeno zaletavao s lošim stihovima, koje čak niti njegov glas nije uspijevao ‘podići’, a s druge strane, neka rješenja, koja su funkcionirala u Plaćenicima, ovdje ostavljaju šupljikav dojam. Ali sve skupa, palac gore.