Civilizacijski teška kompilacija

“No Direction Home” dokumentarni je film Martina Scorsesea koji prati početak karijere najvećeg svjetskog kantautora Boba Dylana od samih početaka, preko radikalne promjene glazbenog stila, pa sve do ključne 1966. godine i kontroverzne motociklističke nesreće. Naravno, svaki film, pa makar on bio i glazbeni, mora imati svoj soundtrack.

Premda ovo izdanje nije soundtrack u klasičnom poimanju riječi, sedmo službeno Dylanovo bootleg izdanje, za razliku od prijašnjih koji su se fokusirali na koncertne nastupe, sastavljeno je od snimki u kućnoj produkciji (“Rambler, Gambler“, “Dink’s Song” – pravi mali dragulj), demo verzija (“Don’t Think Twice It’s All Right“), alternativnih verzija nekih poznatih pjesama (“Mr. Tambourine Man” “It’s All Over Now, Baby Blue”, “Desolation Row“, “She Belongs to Me“) i par pjesama skinutih sa značajnijih nastupa uživo.

28 pjesama, od kojih 26 nikad prije nije bilo objavljeno, podijeljeno je na dva diska, kronološki popunjavajući rupe između Dylanovih albuma od 1961. do 1966., odnosno paralelno prateći njegovo najproduktivnije razdoblje karijere.

Prvi disk rezerviran je za Dylanove akustične snimke, s par izvanserijskih ostvarenja, poput otvarajuće “When I Got Troubles” snimljene 1959. u kući Dylanovog prijatelja Rica Kangasa, a koja bi vrlo lako mogla biti prva originalan snimka ovog američkog barda. Briljantne izvedbe uživo protestnih klasika “Blowin’ In The Wind“, “Masters Of War” i “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” pokazat će vam svu snagu riječi, kombiniranu s gitarom i usnom harmonikom, a osobito je zanimljivo što su snimljene gotovo netom nakon objavljivanja na albumu “The Freewheelin’ Bob Dylan” iz 1963., stoga predstavljaju rijedak audio-zapis kako su pjesme zvučale dok su bile svježe.

Drugi disk namijenjen je ‘električnom’ Dylanu i razdoblju kad je izazvao sablazan među svojim obožavateljima napustivši svoje folk trubadurstvo, te izašavši na pozornicu Newport Folk Festivala 1965. s pratećim rock’n’roll bendom (Paul Butterfield Blues Band) i s električnom gitarom u ruci.

“Maggie’s Farm” bila je jedna od tri pjesme koju je izveo, a Pete Seeger je u tom trenutku sa sjekirom u ruci krenuo prema pozornici presjeći električne kablove. Publika ga je izviždala i popratila burnim negodovanjem (urbana legenda kaže da se Dylan rasplakao iza bine), a da bi ih smirio, morao se vratiti i odsvirati akustičnu “It’s All Over Now, Baby Blue”.

Svi su tvrdili da se Dylan ‘prodao’ kako bi privukao mlađu publiku, a njegovi nastupi postali su izuzetno zanimljivi sa sociološkog stajališta: Njegov akustični set pjesama publika je hvalila i dizala u visine, da bi ga istog trenutka kad je krenuo električni set pjesama izvrijeđala i izviždala.

Kako to izgleda možete čuti i na ovom albumu, u posljednjoj pjesmi, kataklizmičkoj verziji “Like A Rolling Stone“: Dok se prateći bend (The Band) uštimava, glasovi iz publike dobacuju Dylanu “Lažljivče!”, “Judo!”, “Isključi struju!”, a Dylan mrtvo-hladno odgovara: “Ne vjerujem”, “Dokaži.”, a kad se bend napokon uštimao, “Play fucking loud” bilo je zadnje što će Dylan reći.

Neke pjesme, poput već spomenute “It’s All Over Now Baby Blue“, a osobito “Visions Of Johanna” (s bendom Ala Koopera) zvuče puno bolje i impresivnije, ne volim taj izraz, ali zvuče iskrenije nego albumske verzije. U bogato opremljenoj knjižici koja prati ovaj album pronaći ćete razne zanimljivosti vezane uz svaku od pjesama na albumu i vjerujem da ćete uživati čitajući o pozadini Dylanovih ostvarenja.

Za dylanoljupce ovo je obvezatan album koji će im stare pjesme predstaviti u nekom novom ruhu, no ujedno i jedini intimniji presjek razvoja Dylanovog glazbenog stvaralaštva, prikaz sedmogodišnjeg putovanja od folk idola opsjednutog Woody Guthrijem do neuhvatljivog rockera revolucionarnih električnih ostvarenja.