Cesta, gitara, usna harmonika i glas

    5753

    Ivan Vragolovich

    I Am a Man

    Datum izdanja: 17.06.2011.

    Izdavač: Spona / Croatia Records

    Žanr: Blues, Folk-Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Dirty City Roads
    2. Need Some Money… Real Bad
    3. Big Town Jungle
    4. Red Head Devil
    5. Don’t Leave Your Children Alone
    6. Hey Bill My Name Is Jill
    7. Prep Oration For The J.D.
    8. For The Whiskey and the Beer
    9. 6 O’ Clock In the Morning
    10. I just Want To Be Your Man
    11. Travelin’ Song

    Taman kad sam se pomirio s tim da je mladom kantautoru Ivanu Vragolovichu vrhunac ambicije nastupati okolo svirajući svoje stvari, a za nosač zvuka – koga briga, demanti je stigao na najbolji način – u materijalnom obliku CD-a, odnosno nosača zvuka s trajanjem od 42 minute i 11 pjesama.

    I Am a Man” album je prvijenac muzičara u kojega, s biološke strane gledano, nitko nije imao razloga sumnjati u spol, a preslušavanje će pokazati, nema sumnje ni o muzičkom talentu.

    Suhi glas i opuštena svirka gitare, usnjaka i stopala po podu (tamo gdje Ivan ne lupa nogom po podu, lupat će slušatelj) izložit će 11 kvalitetnih (po puno birtija, klubova i ulica razrađenih) pjesama na tragu Boba Dylana i J.J. Calea, dok će u svom falsetu Vragolovich podsjetiti na Neila Younga, samo što nema Youngovu dječju začudnost, nego više ‘prerano ostarjelu’ sugestivnost.

    Svira se blues i folk, kao što su nekad to radili lutalice, samotnjaci i drugi ‘jebivjetri’ na putovanjima od grada do grada, od birtije do birtije, kad su svirali za rundu neimenovanog nezdravog žestokog pića koje im dezinficira um i stvara ovisnost. U zadnje vrijeme na nastupima je Vragolovich pojačan gitaristom Jurom iz Voodoo Lizardsa, koji daje dodatnu boju ionako bogatim Ivanovim umjetničkim vizijama. Kako bi tek bilo da je Jura bio s Ivanom u studiju…

    Muziku podržava

    Sniman u dalekoj zemlji skraćeno nazvanoj SAD, u studiju punog imena Sun u siječnju 2010. za dva sata, “I Am a Man” je za debitanta vrlo samouvjerena ploča, bez prevelikih kićenja, s jasno postavljenim umjetničkim ciljevima, koje ispunjava naoko bez velike žurbe i strke. Uostalom, nekad se tako i snimalo: snimalo se samo kad se prije samog ulaska u studio do zadnje note ili zareza znalo kako pjesma izgleda.

    Produkcija? Nemojte me siliti da napišem ‘LOLčina’. Vragolovich ovako ‘produciranom’ pločom kaže da je produciranje, odnosno, ‘friziranje’ zvuka samo za one koji ne znaju što bi s pločom koju snimaju, a za sve one koji znaju što i kako reći, dovoljno je da se naštima gitara, upale mikrofoni, ugrije glas i – idemo.

    Nakon drugog albuma Luke Belanija, te povratničkog albuma grupe Overflow, visoka kvaliteta Vragolovichevog debija sugerira da će se za titulu albuma godine 2011. boriti umjetnici čiji je jezik izražavanja engleski. S obzirom da Hrvatska skoro ulazi u EU, to ne čudi (ili čudi, ako znamo da ljudi vole Fontane, Bižuterije i Ludnice?).

    No, uzevši u obzir glasački korpus Porina, vjerojatnija je opcija da nitko od Vragolovicha, Overflowa ili Belanija u Hrvatskoj ne dobije nikakvo priznanje, i da za nekoliko godina osvanu s nekom ludom inozemnom nagradom za koju bi pola estrade raširilo noge. Overflowu, Belaniju ili Vragolovichu ne trebaju takve aktivnosti, njih valja slušati jer njihova muzika govori na univerzalnom nivou

    Muziku podržava