Ivan Vragolovich relativno je novo glazbeno lice koje je svojim prvijencem osvojilo struku i publiku, a mnogi vjeruju da bi mogao napraviti i velike stvari van granica jer mu nije teško spakirati kofer i krenuti ‘trbuhom za kruhom’.
Uskoro će ponovno nastupati na pozornicama Velike rock eksplozije, pa je bilo krajnje vrijeme da ga malo priupitamo što radi, kako mu gode usporedbe s najvećim svjetskim kantautorima, kakvi su mu planovi..
Kako smo? Što se radi?
Dobro je, mora biti… Trudim se. Hvala na pitanju. Odsvirao sam ovo ljeto osam festivala, 30-ak koncerata, pa sad malo odmaram, pripremam snimanje spota i novi studijski album…
Uskoro će nova Velika rock eksplozija na kojoj si već i ranije nastupio. Koliko ti je bitna ovakva vrsta promocije gdje je mnogo bendova u fokusu?
Svaka svirka mi je zapravo napeta i bitna, bila ona solo ili s bendom… I u bilo kojem konceptu dokle god imam priliku da se izsviram ili odsviram onoliko koliko mi se svira u toj i toj situaciji, a u konceptu ovogodišnje Velike rock eksplozije imat ćemo dosta vremena, cca jedan sat i nadam se da će doći puno ljudi, te se veselim što ću se opet naći sa tri super lika s kojima jako-jako volim svirati i s kojima ću se ‘rasturiti’ dovoljno dugo i kvalitetno. Bit će to prava koncertna promocija albuma “I Am a Man“, a bit će mi drago čuti i neke druge bendove te večeri.
Mnogi te nazivaju hrvatskim Bobom Dylanom. Koliko ti to godi, a koliko je to breme?
Super mi je to kako malo manje brojnije narodnosti moraju imati poznatog svjetskog svog… Kod nas u selu ima jedan slavonski Michael Jackson. Vjerujte mi da on puno bolje emitira Jacksona nego ja Dylana. Ma ja sam Dylan koliko i Dylan Guthrie i Guthrie neko njegov tko mu je pokazao kako početi i kamo ići u skladu sa svojim mogućnostima i afinitetima ka što kvalitetnijem glazbenom stvaranju.
Tko ti je uz Dylana najveći glazbeni uzor i zašto?
Uzorni glazbenici na koje ja bacam uho ujedno su isti oni koje slušam doma na kompjuteru. Ima ih mnogo i nema smisla sve ih nabrajati, ali recimo da kada bi nabrajao do deset kao drugih ‘Deset Božjih Zapovjedi’, a prvi koji bih mi pali na pamet, onda bi to bili: Bob Dylan, Townes Van Zandt, Tom Waits, Neil Young, J.J. Cale, Johnny Cash, Jimi Hendrix, Skip James, Robert Johnson, J.B. Lenoir… I još hrpa drugih bluesera i folk pjevača (kao recimo John Lee Hooker, Leonard Cohen, Nick Cave, Van Morison…). Zato što su sve genijalci sa svojim genijalnim uradcima koji me potiču da volim to što i sam radim. Stvaram glazbu.
Rodom si iz Slavonije… Kako te manja sredina inspirirala u tvojem glazbenom putu?
Pa mislim da me ništa manje ne bi inspirirao New York, čak možda i više.. tko zna. Možda Hrvatskoj i Slavonskom Brodu mogu zahvaliti na bujnoj mašti ili pak samom sebi na sposobnosti da ipak svoje iskustvo bez obzira gdje bio i što radio pretočim kroz emociju u pjesmu. Osim toga ja sam dijete putnik i od 17 godine nisam točno na bilo kojoj adresi, što kroz Ameriku, Rijeku, Zagreb, Varaždin, a trenutno Pirovac. Stotine mjesta posjetim godišnje kroz glazbu, već odavno nisam u filmu Slavonskog Broda, ali mi u srcu ostaje moja rodna Slavonija i Slavonski Brod onakvog kakvog sam ga upoznao do 17.
Studirao si u Zagrebu i u posljednje vrijeme si dosta živio u Zagrebu, ali… Misliš li da bi ti bilo lakše ili teže da si rođen i da živiš odmalena u Zagrebu? Tu su ipak konkurencija i mogućnosti znatno veći.
Trenutno živim u Pirovcu, a cca 10 godina u Zagrebu mi je isto tako približilo Zagreb k srcu. Da sam tu rođen imao bih drugačiji uvid u Slavoniju. Isto tako je sa svim drugim mjestima koje čovjek upozna za života. Vjerojatno svaki grad, svako mjesto doživljavamo onako kako ga i koliko upoznamo s vremenom.
Jako brzo upoznam mjesto u kojem boravim, pa trenutno mogu reći da bolje znam Zagreb nego Slavonski Brod. Tako je to, vremena se mijenjaju… Što se konkurencije tiče, što više to bolje, mada je ja nisam doživio pozitivno u Hrvatskoj, tj. moja konkurencija je uvijek bila samo umjetna, nisam je doživio profesionalnom konkurencijom. Ona je oduvijek bila fizička tj. stvar vremena i kapitala. Iskreno. I još uvijek je. U biti me se ne tiče što netko drugi radi… Imam svoj put i svakome na njemu želim sreću da nađe svoj. Nadam se da nikome ne stojim na putu. Ukoliko ikada ikome nepravedno budem, maknut ću se ako to bude do moje moći.
Vidiš li druge kao konkurenciju ili te oni potiču da budeš još bolji u onom što radiš?
Pa ukoliko i bljesne nečiji uradak, bio on na hrvatskoj sceni ili svjetskoj, želim sudjelovati, tj. potiče me da radim još bolje. Drago mi je čuti novi album od nekoga izvođača koji me ugodno iznenadio s istim. Nažalost, hrvatsku scenu ne pratim već duže vrijeme, ali vidim da se jako puno mladih ljudi ubacuje u glazbu i stvaralaštvo, te na taj način, ukoliko sam svojim radom utjecao na to, potaknuo nekog na rad, jako mi je drago.
Do sada si imao mnoge uspjehe. Upada u oko pobjeda na prvom Croatian Blues Challengeu… Koliko su ti bitne nagrade poput ove?
Bitne su utoliko što ih ljudi smatraju važnim dokazima. Meni su bitne jer mi omogućuju daljnji napredak. Bitne su nekad i psihološki jer ovaj posao nije lak tj. nije lako biti pravi umjetnik i dobiti nagrade koje češće idu nekome ‘drugome’. Pa onda kad to postanete Vi, naravno da godi, neću lagat, ali nikako ne smiju postati cilj stvaranja, čak dapače…
Umjetnici su često ne shvaćeni jer su ispred svog vremena. Možda me vrijeme počelo sustizati, morat ću požuriti malo naprijed (smijeh). Želim samo biti vjeran vlastitom razmišljanju što je dobro, a što ne. Nagrade, gdje i još važnije od koga stignu dobro je ako stignu. Tamo gdje se sam prijavim su bitnije. One koje stignu same na osnovu nekog rada, sigurno da su dobro došle, ali su samo plus na dobro odrađen ‘posao’.
Više cijenim vlastito zadovoljstvo kod uratka, nego tuđe, preveliki sam perfekcionist i najstroži sam kod sebe samog.
Nedavno si izdao svoj prvijenac. Koliko si radio na njemu?
Na njemu nisam radio u pravom smislu riječi nego sam neke pjesme svirao zadnjih pet godina, tj. od kako sam aktivan na raznim stagevima. A album sam snimio u dva sata, tako da ispada da sam na njemu glazbeno radio isto toliko, ali recimo da je u dva sata zabilježeno vrijeme od pet godina. Na dizajnu sam radio tri mjeseca. I to je to. Dizajn je radila mlada Maja Milich zajedno s mojom smetnjom i jako sam zadovoljan sa krajnjim ishodom. Bilo je jako zanimljivo i naporno, gotovo neizdrživo, no ipak smo izdržali sve to. Ali nitko nije bio sretniji od mene kada sam dobio uradak u ruke i izdahnuo nakon svega što sam prošao do tada. Vjerojatno je prvi album najbitniji jer probija led.
Snimao si u Americi, u studiju Sun… Sve je bilo jako brzo gotovo, rekao si u dva sata. Sigurno je to bilo jako posebno iskustvo. Što bi najviše izdvojio prilikom tog ‘izleta’ u Ameriku?
U kojoj god situaciji da se nađem prepuštam se vlastitom osjećaju prema ispravnom postupanju i taj me način ponašanja već duže vrijeme sluša, tako da prepušten vlastitoj sudbini od prvog koraka prije pet godina do sada uživam u svim dobrim trenucima i nastojim učiti na lošim ishodima brzo ili ih prepoznati prije nego se dogode.
Tako sam prihvatio i ponovni izlet u Ameriku, Memphis, Nashville, Austin, Dallas i Sun studio. I snimanje i sve… Ništa nije teklo planirano, ali je teklo još bolje. Okvirno je sve teklo svojim putem, ali cesta je krivudava i često te odvede na nove izazove ili na još ljepša mjesta… Čast izuzecima, teške situacije smatram izazovom, oduvijek.
Mnogi kritičari su “I Am a Man” već proglasili jednim od najvećih kandidata za album godine. Jesi li očekivao tako nešto?
Ne. Ali onog trena kada sam dobio album u ruke, prorekao sam mu veliku budućnost. Vjerojatno sam priželjkivao više nego išta. Da nije tako ne znam zašto bih uopće radio. Previše je lošeg rada da bi mu se priključivao, ali s obzirom na okolnosti snimanja i kapital kojim često raspolažem, nisam se mogao nadati više od dva tjedna u izlogu dućana na ne toliko poznatom mjestu. Pa ajde, ugodno sam se iznenadio općenito do sada za sve vezano i da uopće odgovaram na takvo tvoje pitanje… S razlogom ili bez. Nakon svega drago mi je to što sretnem svoj album negdje u Šibeniku u Dallasovom dućanu, sasvim slučajno i to što znam da je u dućanu Croatia Recordsa još uvijek na istom lijepom mjestu nakon par mjeseci što je izašao.
Kako to da nema niti jedne pjesme na hrvatskom? Kao klinac si skladao na našem jeziku…
Skladao sam na našem jeziku dok nisam upoznao engleski i engleske izvođače koji su mi pokazali nešto zanimljivije. Za mene, volio bih jednom napraviti album na materinjem jeziku. Radit ću na tome s godinama.
Trenutno se zgražam pri pomisli, a hrvatski jezik nema previše veze s tim. Sam sebi zvučim grozno dok pjevam na hrvatskom. Ne znam to, jednostavno si ne zvučim… Ni dobro, ni loše… Više recimo kao da to nisam ja.
Smeta li te hrvatska ignorancija spram izvođača koji pjevaju na engleskom jeziku?
Smetala mi je prije, kad sam mislio ‘Zašto? Zašto? Zašto?’… Kao i većina drugih koji su se zajedno čudili i koji se vjerojatno možda malo manje čude sada, ali se i dalje čude. Nije se lako ovdje prestati čuditi, ali nema druge, čini mi se. Ja sam se distancirao odavno od toga na način da me nije bilo briga. Razlog tome je možda zato što smo suviše ‘ograničeni’ kao ‘porodica’. Mnogi sinovi su ispali bolji od svojih očeva… Naravno i suprotno.
Osim Velike rock eksplozije #4, kako teče promocija albuma?
Cijelo ljeto sam promovirao album i to ću raditi do daljnjega. U KSET-u će snimati videopost za pjesmu “Need Some Money… Real Bad”. Spot će imati radnju i baš se radujem tom iskustvu. Paralelno radim na drugom albumu koji ću, nadam se, snimiti u istoj kombinaciji s bendom s kojim uskoro ulazim u studio, a isti ti genijalci nastupaju na Velikoj Rock Eksploziji 20.10. u Močvari.
Kako si zadovoljan odjekom publike na koncertima budući da Hrvatska vrlo teško prihvaća nova kvalitetna lica?
Moraš biti siguran u vlastitu kvalitetu inače nećeš daleko dogurati. Tako je to kod nas, a tako je to i drugdje.
Živio si neko vrijeme u Americi, pa jedno logično pitanje. Kakve su ti aspiracije prema inozemstvu?
Volio bih opet otići van i radim na tome. ‘Bumo vidli, ne?’ Prvo moram biti tamo neko duže vrijeme, pa ću ti znati reći što je potrebno. Možda samo otići i djelovati tamo, a možda puno-puno više…
S kim bi volio surađivati u bližoj budućnosti?
S Jurom Gecijem, Mariom Žuvelom, Antom Prgin – Surkom, ‘daj bože’ Nevenom Mijačem. I sa svim genijalcima, luđacima koji su totalno ‘unutra’ glazbeno, životno, ljudski. S vremena na vrijeme.
Što bi savjetovao mladim kantautorima koji bi voljeli krenuti tvojim stopama?
Da se svakako ukrcaju na vlak koji ne čeka jako dugo, i da krenu u avanturu koja se zove ‘povuci potegni’. Glazbeno da ostanu svoji i da to nikad ne prekrše. Život je kratak, a može biti jako dug, ako nisi tamo gdje bi trebao biti.
Kakve imaš planove za daljnji razvoj vlastite karijere?
Želim biti u glazbi od 0 do 24 i naučiti svirati što više instrumenata i biti kreativan na njima. Živjeti pošteno i razvijati se kao čovjek i glazbenik, te skladati što bolje i kvalitetnije pjesme od sad pa na dalje i ubuduće.
Trenutno recenzija tvog albuma ima blizu 150 ‘likeova’ što znači da te ljudi vole i cijene, pa što bi za kraj poručio svojim fanovima?
Hvala na tom razmišljanju. Ja bih volio da za početak imam 150 već ugovorenih svirki godišnje što po Hrvatskoj, što po svijetu, a dragim fanovima želim da i dalje slušaju kvalitetno i da ukoliko nisu, iako siguran sam da jesu (barem većina), poslušaju sve koje navodim u ‘drugih 10 božjih zapovjedi’ nešto prije u odgovorima i krenu dalje prema 11., 12. i 13. na koje će već sami naletjeti garantirano. Eto, lijep pozdrav svima i živite uz glazbu kvalitetno i dalje!
