“Celebration Day” – oda besmrtnosti rocka

Priča o rock’n’rollu nerijetko je i priča o neodustajanju, priča o ustrajnosti. Svirači ovog ‘mješanca bluesa i countrya’ nebrojeno puta su nailazili na neshvaćanja, ismijavanja i odbijenice, no usprkos tome oni su ustrajali.

“Ovi momci neće uspjeti. Četveročlane grupe više nisu u modi. Gospodine Epstein, vratite se u Liverpool, tamo imate dobar posao“, odgovorili su Brianu Epsteinu nakon jedne audicije na koju je doveo The Beatlese. Leonard Cohen nije se pokolebao kad mu je propala književna karijera, niti se Merle Haggard zadovoljio crnčenjem na naftnim platformama. “Nema povlačenja, nema odustajanja“, u jednoj pjesmi viče Springsteen. “Nikad ne odustati!” bio je životni moto Joea Strummera.

Kad je mladi Jimmy Page tek izašao iz The Yardbirdsa, prijateljima Johnu Entwisleu i Keithu Moonu iz The Who otkrio je svoj plan o osnivanju nove grupe čiji će se zvuk temeljiti na križanju bluesa i nekih drugih glazbenih idioma, ovi su ga ismijali, izrugujući mu se da će mu bend propasti poput ‘olovnog zepelina’ (lead zeppelin).

Page nije odustajao, ismijavanje je okrenuo u svoju korist, preuzeo frazu, te uskoro s ostalom trojicom, Plantom, Bonhanom i Paulom Jonesom, održao prvi koncert Led Zeppelina u mjestašcu Luton u blizini Londona. Posljednji koncert održali su 2007. u londonskoj O2 Areni. Ono između je legenda. Snimka posljednjeg koncerta ovih se dana pojavila u prodaji na CD-u i DVD-u. Velik je to događaj koji zaslužuje nekoliko redaka.

Svaki pravi rock afisionados ima svoju priču o Zeppelinima: jedan glazbeni kritičar njihov zvuk opisuje kao ‘zvuk armagedona’; drugi pak vrijeme kad su oni stvarali naziva ‘vremenom kad su divovi hodali zemljom’. Gotovo u svakom slučaju na njih se gleda kao na nešto gigantsko, božansko, nezemaljsko…

Kad su Page i Plant 1994. stigli u Zagreb da održe zajednički koncert, jedan fan gotovo je izložio svoj život pogibelji trčeći po zagrebačkoj zračnoj luci hvatajući automobil koji je njih dvojicu prevozio do hotela, samo za jedan autogram na LP-u. Ovo je samo jedna od bezbroj legendi koje ih prate, a karijere im vrište parolom ‘seks, droge i rock’n’roll’.

Ono što je ovdje ipak najvažnije jest glazba: nema bubnjarske ljestvice na kojoj Bonham nije visoko pozicioniran, Paul Jones svemu je davao decentan završni ‘touch’, Plant je uveo novi stil pjevanja u rock, a Page je jednoglasno proglašen ‘doktorom gitare’. “Kad smo se prvi put našli na probi za ovaj londonski koncert, od zvuka koji smo proizveli počela se otvarati zemlja”, priznao je Jimmy Page. Isti utisak stječe se i kad u player ubacite njihov novi CD/DVD ”Celebration Day”.

Od prve pjesme “Good Times, Bad Times” (ujedno i prve pjesme s prvog albuma) pa do posljednje “Rock and Roll” zvukom koji izlazi iz zvučnika para se nebo, a zemlja se otvara u ritmu bubnja Jasona Bonhama, Johnovog sina. Njegovo bubnjanje je – kako svi preostali članovi priznaju – ‘monumentalno’.

Set-listom mijenjaju se “Ramble On” i “In My Time Of Dying”, “No Quarter” i “Nobody’s Fault But Mine”. Koncert je snimljen u jednoj večeri, nije bilo ponavljanja u slučaju pogreške, što je uobičajena praksa kad se izdaje live album. Tim više je iznenađujuće što sve zvuči i izgleda ovako dobro: kad Page uzme onaj svoj famozni Gibson Les Paul, boje prekrasnog zalaska sunca, spušten negdje do koljena, te ga još uperi ravno gore prema nebesima kao da traži signal od nekakvog božanstva samog, zvuk se iskrivi u onu prekrasnu buku kakve se sjećamo s live albuma ”BBC Sessions” ili ”How The West Was Won”.

“Nismo imali generalnu probu, koncert je bio naša proba” priznaje kulerski Robert Plant. Naravno, izostanak Johna Bonhama se – koliko god je Jason dobro obavio svoj posao – ipak primijetio: “Moby Dick” je izostao, a i nije bilo onih brzaca i stranputica kojima nas je Bonham senior znao provesti.

Izvedba “Stairway To Heaven” je čarobna, a kad počne onaj ‘chord-progression’ u “Kashmiru” počinju se otvarati vrata nekih novih galaksija. Za Led Zeppeline vrijeme kao da je stalo: još uvijek vidimo kako Plant prekriženih nogu vrišti dobro poznate stihove, a Paul Jones zadržao je onu istu povučenost; Page se šepuri oko gitare kao u dobra stara vremena, osmjeh mu je na licu a ritam mu pokreće ramena i noge.

Promatrajući ih na DVD-u čini se da je jedina promjena ta što je Plant svoj inače goli torzo prekrio košuljom, a Paul Jones skratio kosu, dok je Pageova kosa posijedjela. ”Celebration Day” testament je kojim se dokazuje da rock možda ipak zaustavlja vrijeme, on je oda njegovoj besmrtnosti i oda neodustajanju. Slušajući ih na CD-u gotovo da se ni ne nazire protok od nekoliko desetaka godina od njihovog prvijenca. Slušajući ih zaključuje se da, njihovim riječima, ‘pjesma ostaje ista’.