Budi kries

Novi album Mojmira Novakovića i grupe Kries i dalje vješto kroči inspiracijom tradicionalne hrvatske pjesmarice koju uz apsolutno besprijekornu viziju prezentiraju na jedan moderan način, ne narušavajući njezinu bit: divlji ‘tribalni’ ples ili smirena introspekcija? Posve svejedno, njihova glazba sposobna je za oboje.

Svaki narod ima svoju kulturu i običaje. Ni mi nismo izuzetak, no izuzetak smo po jednoj, doista specifičnoj stvari: uspješno smo preslikali i prekopirali tuđu kulturu i običaje do savršenstva, dok se sramimo našeg vlastitog naslijeđa.

Glazba naših predaka, stara stotinama godina, jednostavnih napjeva, čudnih kombinacija glasova i nadasve duboko emotivna, trebala bi biti zapisana u našim genima, no iz nekog razloga nije.

Odnosno, trudimo se da ne bude. Naša tradicija postala je temelj određenih nacionalističkih interesa, bez da je pružena alternativa. Upravo će taj interes iskoristiti slabo talentirani zabavljači, prilično lukavo utržiti nekakvo kvazi-domoljublje te hrpu instant-istomišljenika ispuniti osjećajem ponosa uz imbecilne tekstove. Čak i najveći domoljub na ovim prostorima, gena kamenih, svoju je karijeru započeo hrvatskom domoljubnom pjesmom skladanom u prepoznatljivom makedonskom ritmu.

Svi smo čitali Tolkiena, gledali Harrya Pottera, rijetko tko ne voli svijet bajki, magičnih bića; poznavanje glavnih aktera rimske, grčke, nordijske, keltske i drugih mitologija smatramo dijelom opće kulture, ali rijetko tko će pristupiti starohrvatskoj baštini i slavenskoj mitologiji. Većina je priče Ivane Brlić-Mažuranić čitala još u osnovnoj školi i to samo zato jer su morali kao dio obvezne lektire.

Ipak, da ne bude sve zaboravljeno, odavno se brine malena, gotovo posve marginalizirana skupina glazbenika koja naše narodno blago vadi iz zaborava, možda ćete pomisliti kako je to lagan zadatak. Naprotiv, malo je pisanih izvora, svi običaji, sve pjesme, napjevi i melodije, te priče i legende prenašane su usmenim putem i potreban je izniman trud kako bi se očuvala ostavština naših predaka.

Početkom 1990-ih pojavila se grupa Legen (nazvana prema mitskom gradu iz “Šume Striborove”) i posve oslobođena zapadnih utjecaja iz zaborava izvukla hrvatsku tradiciju te ju je na jedan moderan način pokušala predstaviti našim slušateljstvu.

Upravo je sredinom tog desetljeća nastala svakako jedna od općenito najznačajnijih pjesama Lijepe naše: “Kolo – Circle Dance”, pjesma koja je vješto kombinirala plemensku mističnost i urbani techno-party, iznjedrivši novu etno-zvijezdu, našeg šamana Mojmira Novakovića.

Jasno, kako to obično biva, uspješniji su bili u inozemstvu, nekako se nisu uklapali u tadašnji mainstream naše glazbene scene. Krajem 2002. članovi grupe Legen odlučili su poći svatko na svoju stranu pa je Mojmir osnovao novu grupu Kries (uzevši zastarjeli oblik riječi ‘krijes’, objašnjavajući kako su u mnogim kulturama ljudi običavali paliti krijesove kako bi se okupili, plesali i slavili život; glazba je poput krijesa, nepredvidiva pustolovina, igra koja privlači i ujedinjava ljude), u prvoj godini postojanja napravili su glazbu za film “Konjanik” Branka Ivande, a u drugoj polovici 2004. objavili prvi album “Ivo i Mara” inspiriran tradicijskim pjesmama o junacima slavenske mitološke predaje.

I evo sada naših najznačajnijih predstavnika etnološkog rocka s novim albumom jednostavna naziva “Kocijani” (prema mjestu u Gorskom kotaru gdje su i nastale sve pjesme). I dalje je prisutna nadahnuta kombinacija melodija i tekstova starih pjesmarica, slavenske mitologije i dinarskih ritmova, no postoji jedna velika razlika u odnosu na prethodne albume: nema elektronike.

Čitav album odsviran je sa ‘živim’ instrumentima, opet uspješno spojivši očaravajuće zvuke (i neslućene mogućnosti) zaboravljenih instrumenata (lijerice, dipli, gajdi, kavala, tapana, šergije…) s onim modernim (gitare, bas, bubnjevi…).

I doista – čitav album ni u jednom trenutku ne gubi na magiji i hipnotičnosti, svaka etno, world – ili kako je već nazivali – glazba ima ono nešto praiskonsko, nešto duboko povezano (tjelesno i duhovno) sa svim ljudima, nešto drevno zajedničko, arhetipsko zvukovlje koje svi mogu prepoznati bez obzira na kulturu, narod, dob ili rasu.

Karizmatični Mojmir uvijek je zapadao u neku vrstu transa zaneseno izvodeći gotovo zaboravljene pjesme, a tko ga je ikad vidio uživo, njegove kretnje po bini teško da se mogu okarakterizirati kao ples, više kao lebdjenje. I najznačajnije od svega, neće proći dugo i trans će se proširiti i na slušateljstvo kojima će naš šaman otvoriti most spajajući prošlost i sadašnjost.

Istina, “Kocijani” imaju poneku, uvjetno rečenu, slabiju pjesmu (no to ćemo pripisati stilskom zaokretom), ali sveukupno gledajući, riječ je o iznimnom uratku koji će još uvijek, nažalost, teško razbiti predrasude koje vladaju među ‘urbaniziranim’ dijelom stanovništva. Ali to je ona tama s početka teksta koju neki svjesno biraju. “Light up the darkness…” rekao je Bob Marley, a u slobodnom prijevodu na hrvatski – ‘Budi kries…’.