Kries na Ljetu u MSU: Dostojno otvorenje sezone

    829

    Novo izdanje Ljeta u MSU otpočelo je subotnjim koncertom istaknutog world music projekta  Kries, predvođenog Mojmirom Novakovićem.

    Ljeto u MSU je već etabliran multidisciplinarni projekt koji, uz večernje koncerte, posjetiteljima nudi popratne umjetničke sadržaje poput izložbi, filmova i književnih nastupa. Lepeza sadržaja i artsy vibra najkulerskijeg zagrebačkog muzeja tako mogu opravdati cijenu ulaznice koja je još uvijek visoka za prosječan hrvatski džep.

    Ovogodišnji koncerti smješteni su na tri muzejske lokacije: krov, plato i garažu, određene, pretpostavljam, s ciljem da umjetnički izričaj pojedinih glazbenika dođe do punog izražaja u kombinaciji s prostorom. Osobno sam se nadala krovu – dan je bio pakleno vreo i suh, u MSU smo stigli praktički s Prajda, donekle umorni i željni friškog zraka. Ipak, plato kraj tobogana je imao svoj smisao. Dosta se ljudi stisnulo uz nadsvođenu pozornicu i na taj se način ideja iza imena benda – zajedništvo, toplina i dijeljenje – dobro ostvarila u prostoru.

    Kries
    foto: Monika Bračević

    Kries je prozvan etno art bendom, spojem tradicijske glazbe i suvremenog izričaja. Mojmir Novaković desetljećima krade narodne pjesme od zaborava i današnjem slušatelju približava bogatu usmenu baštinu – legende i mitove, osmerce, deseterce, taktove u ritmu prirode u formi svojstvenoj glazbi zapada, ajde, nazovimo je tako.

    Koncert su otvorili “Zelenom lipom” i materijalima s posljednjeg albuma “Selo na okuke”. Publika se s prvim taktovima počela njihati i kimati glavom u ritmu kojim nas je bend postojano uvlačio u svijet izvan ovoga, u vrleti i goleti gdje priroda, i samo priroda, diktira protok vremena. U trenutku kad je krenula “Lepi Juro kres nalaže”, svi su kotačići sjeli na svoje mjesto, stopala su lovila ritam, a tijela su se kretala svako prema svojem transu u koji se, bez iznimke, uvijek pada na Kriesovim koncertima.

    Kries
    foto: Monika Bračević

    Novaković se može pohvaliti iznimnim bendom koji samo dobiva na energiji kako koncert napreduje. Tako smo na pozornici mogli vidjeti i presjek hrvatskih tradicijskih glazbala, s lijericom, gudačkim draguljem dubrovačkog kraja s lokalnim Ivom Letunićem, zatim guslama, diplama, frulama i svim tim nesvakidašnjim puhačkim instrumentima na kojima je Andor Vegh majstorski solirao (“Grličica” i “Kočarina”).

    Erol Zejnilović je bio onaj električno gitarski element u priči, a Konrad Lovrenčić je bas gitarom pomagao dub u njihovom etnu. Naravno, u Kriesu džinovsku ulogu uvijek igraju udarački instrumenti, dežurni za ono plemensko plesanje i unutarnje pulsiranje. Zato su dva čovjeka nepogrešivo nalagala ritam, to su Ivan Levačić na bubnjevima i Krešimir Oreški na udaraljkama. Ukratko, dva sata smo sjedočili čarima etnomuziciranja (“Pisan jelen”, “Oj Lado Lado”), dok Mojmir, poput kakve aveti s Velebita, golih koščatih prsiju i raširenih ruku vodi publiku.

    Kries
    foto: Monika Bračević

    Novaković usmenu tradiciju nastoji održati u što izvornijem obliku, tekstom i izvedbom. Dalo se to čuti u arhaičnom izgovaranju i šamanskoj vokalnoj predanosti. Što se tiče samih tekstova, priča je dobro poznata. Svaki tip je Ivo, cura je Mara, sve je nešto pastoralno, oskudno, mračno. Primordijalan je to jezik koji odražava život kakav je nekad bio na hrvatskom selu, kakav u određenim aspektima opstaje i danas.

    Pred kraj je izveden moj favorit s posljednjeg albuma, pjesma “Dodole”, kao neka vrsta sažetka njihova stvaralaštva. Riječ je o staroj, gotovo izumrloj pjesmi (točnije, običaju) kojim se dozivala kiša u sušnim razdobljima u dalmatinskoj Zagori, u vremenu kada je preživljavanje ovisilo o toj kiši koja će natopiti polje i osigurati hranu. Ne izvodi se već stotinjak godina, niti je naročito bliska današnjem slušatelju. Ali, eto, kroz njihovu glazbu (i očajnički sparne dane) donekle se možemo približiti tom osjećaju.

    Koncert je zatvoren “Zumbom”, pjesmom dobro poznatog ritma iz ere Legena, koja se uz Mojmirove vokalne solaže, gusle i lijericu protegnula na kojih 10 minuta. “Zumba” je kraj kruga, povratak na početak ideje Kriesa i zatvaranje mikrokozmosa večeri.

    Muziku podržava