Bend koji će vas natjerati da volite ponedjeljke navečer

Ukoliko ste ikad tražili nimalo depresivni rock dalekih horizonata, uhu ugodnih akustičnih gitara i razmjerno jednostavnih pop melodija, ne treba tražiti dalje od Gravenhursta. Bend Nicka Talbota još je jednom na razini.

Lagani vokal, gotovo šapat, i akustične gitare najjači su segment albuma koji u pravoj maniri Gravenhursta ulazi pod kožu slušatelja ne želeći ga uznemiriti u svakodnevnom životu, već pokušava stvoriti odličnu atmosferu milozvučne moderne pop glazbe. Pjesme su možda i duže od onoga što bi se moglo očekivati, a dvije, “Fitzrovia” i “Islands” prelaze čak osam minuta.Nick Talbot na ovom albumu odaje dojam čovjeka koji bi želio ostaviti trag na apsolutno svakom tko posegne za ovim izdanjem, a gotovo je sigurno da mu to i uspijeva. Dovoljno je samo čuti “The Prize” koja preko šest minuta koristi zadanu formulu atmosferičnog rocka, a pred kraj pjesma prelazi u noise pop.Najbolji trenuci albuma, osim spomenute “The Prize” definitivno su “In Miniature” koja otprilike ide danas popularnim indie folk putem, i pravi dragulj “The Foundry” koji koristi vrlo lijepu melodiju na akustičnoj gitari. Pred kraj albuma pjesmama “The Ghost Of Saint Paul” i “Three Fires” dominira vrlo miran i neupadljiv vokal.

Ovaj album mogao bi se svidjeti svima koji vole neupadljivost, mirnoću i atmosferičnost. Mane albuma definitivno su premala energičnost i na trenutke očigledan nedostatak inspiracije jer materijal je možda previše sličan. Previše se puta ponavlja forma mirnog vokala, akustične gitare i razmjerno očekivanih ‘premaza’ klavijatura.

Za sada je očito da ovakva muzika Gravenhurstu nije osigurala vrlo visok status, ni popularnost, i u principu to je još uvijek dosta malen bend, ali u kojem Nick Talbot može raditi točno ono što želi. Gotovo sigurno da takav bend u Hrvatskoj ne bi mogao postojati, ni probiti se jer teško je naći stalnu publiku ovakvim pristupom glazbi lišenim bilo kakve komercijalnosti.