Album kojem nedostaju hitovi i ponešto energije

Maximo Park definitivno spadaju u 1.B ligu otočkih bendova, zajedno s The Fratellisima, Art Brutom, The Cribsima i sličnim bendovima koji su još uvijek daleko od najvećih bendova poput neprikosnovenih Arctic Monkeys ili Franz Ferdinanda, ali su mnogo bolji od niza sterilnih i stereotipnih sastava koji se uopće niti ne trude unijeti nešto svoje u vlastite skladbe.

Mnoge pjesme s "Quicken The Heart" smo već imali priliku premijerno čuti na zimskoj turneji benda kada su posjetili i Zagreb, a već tada ih je nakon samo jednog slušanja publika vrlo dobro prihvatila, pa kako ne bi i sada kad je album konačno i vani.

Bend je s prošlim, ali i ovim albumom dobio jednu konstantu koja se može primijetiti kod jako malog broja sastava. Album nije briljantan, ali na njemu nema niti jednog podbačaja, pa samim time dobiva na vrijednosti.

Iz albuma u album, Maximo Park malo po malo mijenja svoj izražaj, ali sve to još uvijek ostaje u gabaritima indie rocka, samo su različite neke podžanrovske jedinice, prvenstveno zbog toga što se sve više približavaju onom melodičnijem dijelu rocka. U tome im je na ovom albumu pomogao Nick Launay koji je nadodao nešto synthova, budući da je to vrlo moderno u posljednje vrijeme (nedavno je isto napravio i Yeah Yeah Yeahsima), te su se time Maximo Park približili organskom zvuku Kaiser Chiefsa.

U cijeloj priči nije se izgubila poanta benda, jer oni i dalje gaje jedan karakterističan sound popraćen gotovo recitatorskim interpretacijama Paula Smitha koji se i ovom zgodom maksimalno unio u pjesme. Stihovi su ponovno i više nego solidni, odlično poklopljeni s glazbom, pa i u tom pogledu ide sve kao po špagici.

Nakon ovakvog uvoda, mnogi bi se mogli zapitati što nedostaje ovom albumu ili što nedostaje Maximo Parku da postane broj 1 u Britaniji i šire… Odgovor je vrlo jednostavan – hitovi! Koliko god pjesme bile dobre i zanimljive, nema hit-singlica koje će povesti album u visine kao što je to bilo na prvijencu. "Our Earthly Pleasures" i "Quicken The Heart" su dobri albumi, ali im nedostaje još pjesma-dvije hitoidnog karaktera da bi u potpunosti uspjeli.

"Wraithlike" će ostati ponajviše upamćena po iznimnom gitarskom riffu, najavni singl "The Kids Are Sick Again" po nekoliko promjena tempa i razigranim klavijaturama, dok "A Cloud Of Mystery" ponajviše podsjeća na Kaiser Chiefse, od načina pjevanja pa sve do upotrebe synthova.

S "Calm" nas vraćaju na otočku scenu prije 25 godina, a od niza pjesama koje su odsvirali i na zagrebačkom koncertu, a nalaze se pred kraj albuma, svakako bih istaknuo pjesmu vrlo zabavnog imena "Roller Disco Dreams" koja je u potpunosti drugačija od svojeg naslova, vrlo mračna, ali i dalje vrlo plesna, potom pomalo pop psihodeličnu "Tanned" u kojoj malo vuku na rani Muse, te "Overland, West Of Suez" koja se ističe svojom žestinom.

Glavna zamjerka albumu nakon višestrukog preslušavanja bi bila žestina, odnosno njezin manjak. Ono što ih čini odličnim live bendom, ovom zgodom nisu uspjeli prenijeti na album, kao da su na turnejama izgubili tu energiju, jer vjerujem da su mnoge pjesme s "Quicken The Heart" mogle biti bolje da ih se malčice ‘podebljalo’.

Bilo kako bilo, Maximo Park će i nakon ovog albuma sanjati velike prostore i bine, a za to su si sami krivi. Niz solidnih pjesama ipak treba začiniti s ‘nečim većim’ da bi okus bio potpun. Ovako se čini da bend ide silaznom putanjom, da nema više ništa novog za ponuditi što je vrlo loše za bilo koji bend.