Autorski obojeno glazbeno putovanje

Kada dobijete u ruke album na kojem glazbenik kao što je Matija Dedić u vlastitoj maniri izvodbi uspješnice glazbenika kao što je Gibonni, sasvim je vjerojatno da će vas uhvati strah, tj. nesigurnost u tome kako uopće pristupiti ovome albumu.

Da Matija Dedić i Gibonni predstavljaju sam plafon hrvatske glazbene scene, te da su ovi glazbenici ono zbog čega ta ista scena ima razloga za opstanak, možda i nije toliko nepotrebno ponoviti. Ponekad se zna dogoditi da nam, usred totalnog kaosa koji vlada scenom, glazbeni geniji nekako uspiju iskliznuti s horizonta, pa je dobro da postoje ovakvi albumi koji će nas na njihovu prisutnost s vremena na vrijeme podsjetiti.

Album podnaslova “Matija Dedić svira Gibonnija” možda bi se ipak trebao zvati “Matija Dedić dekonstruira Gibonnija“, jer je svaka pjesma s albuma zapravo Matijino viđenje Gibonnijeve glazbe i reći da je on te skladbe ‘samo’ odsvirao čini mi se kao omalovažavanje Matijinog rada. Svih 12 pjesama s albuma su jazz varijacije na poznate nam Gibine uspješnice, a svaka je zaogrnuta novim ruhom, što ipak nije učinjeno na štetu prepoznatljivosti pjesama.

Naslovna i već kultna skladba “Tempera” ionako je već odavno dio Matijinog repertoara, ali je ovdje ipak zadržala prepoznatljiv Gibonnijev ‘štih’. Iako ju inače izvodi uz pomoć dvojca iz grupe Black Coffee, u ovoj izvedbi, kao i na cijelom albumu, Matiji su se pridružili basist Mladen Baraković i bubnjar Borna Šercar. Slušateljstvu će najzanimljivije, vjerojatno, biti izvedbe “Cesarice”, koja je dobila odličnu ritmičku podlogu, te “Oprosti“, koja je oživjela u sasvim novom interpretativnom okviru i koja ima malo veze s Gibonnijevom skladbom koja je (pre)dugo vremena carevala svim mogućim domaćim top-listama.

Moj osobni favorit je “Nije vrime od nedije“, u kojoj Matijin klavir i šum mora u podlozi igraju igru ispreplitanja do točke u kojoj postaje teško razlučiti gdje počinje jedan a završava drugi od tih dvaju zvukova. “Svi moji punti kad se zbroje” sasvim će se lijepo nastaviti na ovo glazbeno putovanje i stvoriti atmosferu koja će vam, ako se samo malo potrudite, omogućiti da u vlastitoj sobi osjetite miris borova i okus soli. Jer venama čitavog albuma, ipak, teče dalmatinska ‘krv’. Mediteranska podloga samo je još jedan od razloga zbog kojeg će vam se ovaj album uvući duboko pod kožu, a njegovi vam se zvukovi zadržati ušima još dugo nakon što pritisnete ‘stop’ na plejeru.

Sasvim je moguće da s ovim albumom i ja napokon zavolim instrumentalnu glazbu, jer ako me objedinjeni Matijin i Gibonnijev talent ne uspiju na to natjerati – doista ne znam kome bi drugom to moglo poći za rukom.