Aljoša Šerić: Tata u četrdesetima zna što će raditi do kraja života

“Sebična sam, nestrpljiva i pomalo nesigurna. Povremeno je teško sa mnom. Ali ako ne možeš sa mnom dok sam najgora, ne zaslužuješ me kad sam najbolja”, jedna je od izjava koje se pripisuju Marilyn Monroe, i katkad mi se čini da to vrijedi za moje recenziranje projekata Aljoše Šerića. U Šerićeve karakterne osobine ne mogu i neću, ali što se muzike tiče, sudeći po Marilynkinoj izjavi, trebao bih se držati suzdržano kad treba pisati o njegovim albumima. Ako ne mogu podnijeti njegove najgore pjesme, ne bih trebao pisati ni o njegovim najboljim. Ili?

Singl “Glup” me prilično obeshrabrio da čujemo išta dalje od ovog ćelavog sredovječnog advokata, no skupio sam snage i na kraju mi je bilo drago da sam stisnuo zube i poslušao ostatak materijala. Šerić je odvjetnik, ne samo po struci, nego i po svom umjetničkom habitusu, on će malom čovjeku poput Balaševića dati pozlatu za vječnost, učiniti ga bitnijim nego što jest, braniti njegove potrebe i osjećaje kao svoje. Na ovom se albumu Šerić bavi sobom, analizira sebe u momentu kad itekako zapeti jer podiže obitelj.

Šerić je u pjesmama na ovom albumu uspio zaobići bar tri zamke, a to su japajapajakanje, samosažalijevanje i samohvalisanje. Isto tako, treba pohvaliti orkestraciju koja je prozračna i pristupačna, cijepljena od pompoznosti. Povremeno će se obrecnuti na teoretičare zavjere, no oni su svoju definitivnu posvetu dobili u Vojkovoj “Kako to”.

Sam album je kolekcija šarolikog materijala, šarolikog po svemu što se može zamisliti, pa tako i po kvaliteti, no na kraju, kad se podvuče crta, većinu ovih pjesama je trebalo objaviti i one potvrđuju Šerića kao darovitog kantautora koji itekako zna s riječima i melodijama. To, naravno, nije novost, no kvaliteta se stvara i potvrđuje radom, a Šerić radi poput švicarskog sata. Pop, jazz, country, elektronika su neki elementi u Šerićevom izričaju u kojima se on snalazi različito vješto, no treba biti iskren i reći da bez izlaženja iz zone komfora nema ni umjetničkog rasta.

Šerić je hrabro izašao iz zone komfora, umjetnički rast se dogodio u pjesmama “Zlopamtilo”, “Zadnji” i “Ja prije tebe”, kao i u naslovnoj pjesmi. Dva teksta je napisao novinar Anđelo Jurkas. Naslovna pjesma se može činiti kao lijepi hommage Isobel Campbell i Marku Laneganu i drugim velikim duetima (Cave & Kylie, Nancy & Hazewood, Gram & Emmylou…)

Bez obzira na povremene promašaje riječ je o kolekciji srčanih pjesama koje će naći svoj put do publike.