Algiers
There Is No Year
Datum izdanja: 17.01.2020.
Izdavač: Matador Records
Žanr: Rock, Soul
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Američki post-punk eksperimentalci Algiers vrlo su brzo postali miljenici domaće publike. Nakon prošlog albuma “The Underside of Power” iz 2017., počeli su redovito dolaziti u Hrvatsku, bilo da je destinacija Zagreb, Šibenik, Pula ili nešto drugo. Baš su se udomaćili…
Koliko su put svirali kod nas, na prvu se čini da nisu sto godina izdali album, ali zapravo je prošlo tek dvije i pol godine, što u današnje vrijeme i nije predugačak razmak. Osim nastupa u Hrvatskoj, nekako mi se čini da su većinu tog vremena Algiers proveli na turneji, ali odlično je da su smogli snage i za novi studijski album, treći po redu “There Is No Year”.
I kod njih se čini da je naslov pomalo proročanski jer sumnjam da će itko pamtiti 2020. po dobrom, odnosno, izgleda nam kao da je vrijeme stalo i da više niti ne znamo koji je dan u tjednu, koji je mjesec, koja godina… Jednostavno, svaki dan izgleda isto, kako god ga okrenuli. Razlozi za ovakav naslov su ipak drugi, a ne sama korona…
Još na prethodnim albumima, bend je zaglibio duboko u socijalno-političke probleme koji nas okružuju, a “There Is No Year” je još više politički album (ako je to uopće bilo moguće očekivati). Vremena su jednostavno takva, a Alžirce takve teme najviše zanimaju. Glazbeno gledajući, na prethodnim albumima su me puno više iznenadili i oduševili, bili su prodornijeg i moćnijeg zvuka, dok je ovdje sve nekako usporenije i vođeno ponajprije nekom vrstom eksperimentalnog soula. Spajajući s tekstovima, možda je tako i najlogičnije, iako mi nedostaju povremene brijačine koje bi razdrmale album.
Uvodna je ujedno i naslovna skladba, a spada među najnabrijanije na albumu. Tu su se poigrali s elektronikom, te je potpuno kaotična, kao neki futuristički neurotični gospel-soul, dok je sljedeća “Dispossession” dramatični gospel koji govori o svim problemima u kojima se Amerika trenutno nalazi, te u kojoj Fisher poziva Amerikance da pobjegnu glavom bez obzira.
Nakon odličnog uvoda, album se spusti u par brzina niže, pa tu čujemo mnoge skladbe laganijeg i srednjeg ritma koje grade tu dramaturgiju kao da je sve još jučer propalo. Možda su i u pravu, ali moram priznati da mi sve veća doza elektronike nije najbolje sjela, da mi je surovost ranijih materijala mnogo upečatljivija, nego ovako. Ali ok, to su moji dojmovi.
Bendovi se mijenjaju i oni koji žele uvijek kreativno gurati prema naprijed trude se sa svakim novim albumom ponuditi nešto novo i zanimljivo. Algiers su na ovom albumu ponudili svojevrsni elektro do disco gospel-soul s još dubljim uvidom u političke probleme, što samo po sebi i nije toliko loše, ali realizacija mi se čini ipak nešto slabija u odnosu na prethodnike. Ponajprije, čini mi se da su manjak glazbenih ideja pokušali zamijeniti nizom sintetičkih zvukova da bi pjesme dobile na svojevrsnoj eksperimentalnosti. To na trenutke zvuči jako dobro, dok se, s druge strane, ipak čini prenatrpano i potpuno nepotrebno. To se najviše osjeti u “Chaka” koju bi najlakše opisao kao synth-industrial-disco-punk-free jazz…
“There Is No Year” u konačnici nije loš album, ali ima prenapumpane pjesme čime je izgubio dio draži, barem što se mene tiče. Možda je to razlog što je Matt Tong (Bloc Party) postao i punopravni član benda… A možda su samo krenuli eksperimentirati u nekom novom smjeru… Tko bi znao?!
