Nekada davno, rekao bih prije četiri do pet godina, po prvi put sam čuo za ime Algiers, van geografsko-povijesnog konteksta. Ako se ne varam, tada još gotovo pa potpuno anonimni bend izbacio je singl “And When You Fall” za cijenjenu etiketu Matador, a ja sam, potpuno na blef, stisnuo play. Glupo bi bilo reći da se išta u mom životu od tada promijenilo, no Algiers je brzo postao sastav o kojem sam imao potrebu svima govoriti, i to stalno. Franklin James Fisher na vokalu, taj moćni urlik ranjenog gospela, iza sebe je imao tri skroz drugačija lika i djela, a sve se to u nekoj magli ispreplelo u predivnu glazbenu cjelinu. Korijeni afričkog ritma, industrijski zvučni pasaži, indie rock pravocrtnost, svašta nešto našlo se na njihovom prvom i eponimnom albumu. Istina, dečki su najavili dolazak na scenu s možda i najboljim singlom “Blood”, no taj trenutak ipak nisam uhvatio. Srećom našao se na albumu zajedno s još nekim favoritima, pa je postalo jasno da je zadatak za 2016. godinu uhvatiti Algiers uživo.
Srećom pošlo mi je to za rukom, pa ćemo malo ubrzati cijelu priču i okrenuti brojčanik na jučerašnji datum, kada je Algiers odsvirao svoj treći nastup u Hrvatskoj, drugi u Zagrebu. Ponosno sam gledao kako se puni Močvara, ostalo je nešto od glazbene edukacije u našem gradu, a gradivo je, budimo iskreno, prilično zahtjevno. Algiers svira glazbu koju je na početku vrlo teško prihvatiti. No na stranu sada tko je koliko napredan, i tko što kuži na prvu ili na drugu. Bitno je shvatiti kako se jedna čudnovata glazbena ideja prikrala u mainstream, pa smo tako “Blood” mogli čuti prije dva tjedna na odjavnoj špici hit TV-serije “True Detective”. Još bitnije, Algiers je sinoć pokazao kako su u kreativnom naponu snage. Za kraj, ono najbitnije je da imamo sreću pratiti njihov razvoj uživo u svakom koraku. Od prvog nastupa u Zagrebu, sve do danas, Algiers je postao nezaustavljiva mašina s jasnom i glasnom porukom.
Znaš one žmarce koje dobiješ kada čuješ nešto što ti se sviđa? Sada zamisli da te pokreće ritam uz koji si spreman uzeti pušku u ruke i dići revolucije, zamisli da ti u isto to vrijeme netko servira i dio tvog kulturološkog nasljeđa uz koje si odrastao (bubnjar Algiersa svirao je u solidnom indie rock bendu Bloc Party) i šlag na tortu; zamisli da te kroz ceremoniju vodi samosvjesni gospel utrenirani odmetnik prodornog glasa. Uz Algiers dižeš šaku u zrak, uz Algiers osjećaš blues, uz Algiers plešeš i pjevaš iako nemaš nimalo ritma u sebi.
Sada si opet zamisli sve to čuti uživo na možda malo preglasnom razglasu, gdje u magli buke iz prikrajka dolazi Franklinov krik dok svira klavijature. Ja ne znam što da ti ovdje napišem osim da se radi o nečemu zbilja posebnom, duhu zarobljenom u staklenoj boci koji putuje po čitavom svijetu, potpuno izoliran od svih mu vanjskih utjecaja koji ga žele promijeniti. Kolega Ivan Laić je još davno rekao da je Algiers daleko od najinovativnijeg benda današnjice, tada se nisam slagao s time, no sada mi je jasno. Nije niti bitno je li njihov čušpajz naj-išta. Bitno je da to što oni sviraju zvuči jebeno dobro. Ako ti i dalje nije jasno, pogledaj film “BlacKkKlansman” i pretoči svu patnju i bijes afro-Amerikanaca u sat i kusur glazbe. Čak i ja, koji se rijetko kada politički slažem s porukama dragih mi sastava koje šalju s bine, ne mogu ne vidjeti Algiers i ne razmisliti da se regrutiram s bandanom na glavi.
Za kraj, iako nema veze sa svirkom, ima s geografijom. I dok gotovo svi tvoji omiljeni bendovi putuju “sigurnom” Europom svirajući po Parizu, Londonu, Amsterdamu, Berlinu i sličnim destinacijama, Algiers svira posvuda. Na prošloj turneji su bili i na Kosovu. Danas su pak u Šibeniku. Isplati li im se ići u Šibenik ili pak Prizren? Gotovo sigurno da ne. No kad znaš da je netko spreman svirati samo da bih svirao novoj publici (iako im to, objektivno nije potreba gaža), onda znaš da misli ozbiljno. Kako je rekao Steve Albini recenzirajući Slintov Spiderland – “Ten f****** stars”.
