Akustični Dave Grohl

Još u doba kada su svi još ronili suze nad Kurt Cobainom, njegov mali simpatični bubnjar pokrenuo je svoj bend i rijetko koji fan te muzike mogao je pretpostaviti da će njegovi Foo Fighters izdržati ovako dugo i da će nerijetko na glazbenoj karti biti jedni od najzanimljivijih i najboljih rock bendova.

Nema nikog sretnijeg od mene zbog toga, jer su mi podarili album “The Colour And The Shape”, koji mi je pri vrhu najboljih albuma svemira, pa i šire. Sada ipak nije riječ o novom albumu, već o jednom live izdanju. A opet, nije riječ o klasičnom ‘best of’ koncertu.

Dave Grohl u mnogim nepotrebnim teeenagerskim emisijama bio je proglašavan jednim od najzabavnijih likova rock glazbe (uz neizbježne titule najpoželjnijeg neženje (iako je oženjen) pokraj Matthew McConaugheya i ostalih rednecka), pa je i ovoga puta koncert bio set akustičnih stvari izdan na CD-u, ali nije jednostavno nazvan MTV Unplugged ili tako nešto. Rezultat je to njihovog zadnjeg albuma “In Your Honor”, čija je polovica bila upravo obilježena akustičnim uspavankama.

Stvari s tog albuma “Razor“, “Over And Out” ili “Cold Day In The Sun” (koju pjeva bubnjar Taylor Hawkings) zvuče onako kako smo ih i tamo čuli, ali možda bi ih rijetko tko očekivao čuti na koncertu.

Pokraj njih, tu je i “Marigold“, Grohlova pjesma još iz doba Nirvane, odlične “Walking After You” i “February Stars” atmosferom bliske originalima, a “My Hero” je iz dinamične glasne pjesme pretvorena u izvedbu sa sto instrumenata, melodikom, harmonikom, violinom i nešto klavira.

Jedini bijeg iz skupa pjesama koje nisu hitovi, već simpatične stvarčice koje nisu često imali prilike izvesti u živo, su bombastične “Best Of You” i “Everlong” na kojima Dave zareži pokoji put, ali ipak su to lakše verzije obilježene nježnošću i nekim spokojem.

Rezultat kojeg je polučio ovaj album dosta je dvojak. S jedne strane, ovakvi koncerti su odlična stvar samo ako ste tamo, ispred pozornice, gledate što se oko vas događa ili zatvorite oči nad nekim od omiljenih pjesama. Inače je te pjesme možda i bolje čuti bez vrištanja publike.

S druge strane, potvrda je to i da njima nije bilo do još jednog ispraznog live izdanja bez originalnosti, i zato će meni uvijek biti simpatični i dragi. Album je super odsviran, vidi se gušt u svemu i vidi se da mogu odlično zvučati u bilo kakvom okruženju.

Kad sam preslušavao album, nije mi bilo dosadno i ovako nešto zbilja može biti soundtrack za lagane i romantične večeri (postoji li danas uopće takvo nešto?!). Ima tu pjesama na koje prije baš i nisam obraćao pažnju, ali ima i onih koje su me ugodno iznenadile svojim novim verzijama.

Tako će recimo “Everlong” zauvijek ostati jedna od najboljih pjesama mog života i nju mogu, ako baš treba, poslušati i u narodnjačkoj Fontana verziji zagrljen s Boškom Balabanom i nezainteresiran za razbijene čaše, gole cure, nepotrebno skupo piće i sve drugo što se događa oko mene. Uopće nema problema.