Ah, taj retro pop-punk

    1442

    The Gaslight Anthem

    Handwritten

    Datum izdanja: 23.07.2012.

    Izdavač: Mercury Records / Universal Music

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. 45
    2. Handwritten
    3. Here Comes My Man
    4. Mulholland Drive
    5. Keepsake
    6. Too Much Blood
    7. Howl
    8. Biloxi Parish
    9. Desire
    10. Mae
    11. National Anthem

    Koja je razlika između indie zvijezda i pop zvijezda? Indie zvijezde jače bljesnu, jače krahiraju na valu velikih očekivanja i potonu dublje u zaborav.

    Razni bendovi, oboružani blagonaklonim pisanjem glazbenih novinara,
    zamjetnom energijom te određenim autorskim potencijalom izbace nekoliko
    svježih snimaka, odu na jednu-dvije uspješne turneje, i zatim se
    dostojanstveno povuku ili dozvole da ih rastrga naporan tempo
    koncertiranja ili postanu pop-zvijezde, pa traju trenutak-dva dulje.Jedan od takvih bendova-indie zvijezda je i The Gaslight Anthem, koji nudi pomalo generički pop-punk baziran na nasljeđu ako ne velikih, onda barem kultnih izvođača osamdesetih. Prošlim su albumima pogotovo drugim “The ’59 Sound” i trećim “American Slang” dobrano razgalili srca glazbenih novinara, a s “Handwritten” taj će se trend vjerojatno nastaviti, iako će ciničniji kritičari pitati u čemu je kvaka: autorski je to tek obećavajući klišeizirani izričaj koji tek na trenutke opravdava panegirike i medijsku prašinu. Duhovni učitelji ove družine iz New Jerseya su Gazda Bruce Springsteen i grupa samoobjašnjavajućeg naziva The Replacements i ovim albumom The Gaslight Anthem su se pokazali kao solidni, ozbiljniji izazivači, ali nikako ne (još) nasljednici – u nekim, manje inspiriranim trenucima ‘bacaju’ na Kinoklub. Producent im je Brendan O’Brien kojeg znaju Springsteenovi poštovatelji, kao i oni koji slušaju Pearl Jam, te AC/DC ali i Limp Bizkit, Killerse i Stone Temple Pilots. O’Brien je dao naglasak na gitare i vokale, napumpao zvuk do grandioznosti i, najznačajnije, doprinio da slušatelj osjeća hektolitarsko znojenje izvođača ovih pjesama.

    Zanatski su The Gaslight Anthem odličan bend, koji može zabaviti bilo koji narod na bilo kojoj sceni i uz koji se može poslužiti bilo koje pivo, kobasice, hot-dog u bilo kojem mjestu, što će reći da imaju stadionskog i festivalskog ‘šlifa’, a pjevač Brian Fallon uvjerljivost i neposrednost, odnosno sposobnost da slušatelj osjeti kako se baš njemu direktno obraća.

    Muziku podržava

    45” i “Handwritten” su energične, rasprskavajuće stvari koje teško slušatelja mogu ostaviti ravnodušnim, dok “Here Comes My Man” ostavlja nekoliko upitnika nad glavom. U pogotke se još ubrajaju i “Biloxi Parish” koja otkriva da su uz Springsteena dečki slušali i stare dobre Creedence, a zaključna, nježna i krhka “National Anthem” ostavlja dojam da je mogla ostaviti još jaču točku na album.

    The Gaslight Anthem je bend sposoban učiniti ‘to’ – nešto veliko i značajno. Samo, ‘to’ još nisu učinili na ovom albumu.

    Muziku podržava