Brian Fallon: Ugodna mellow-dramatika

Ako netko može tužnjikave tekstove, sjetna raspoloženja i bockanja po mračnim kutevima mnogih aspekata života staviti na repeat, a istovremeno ih učiniti optimističnim i uhu ugodnim, onda je to Brian Fallon.

Radio je to s The Gaslight Anthem, učinio je to na prvom solo albumu, i sada, deset godina nakon “The 59 Sound“, s duplim premazom napravio je to i na “Sleepwalkers“.

Svi uobičajeni sumnjivci, utjecaji i uzori su tu, bilo glazbeno, vokalno ili referencijalno, ali kao Söze, Fallon je s obje noge čvrsto stao na zemlju, odbacio štap i proširio svoj repertoar. New Jersey, americana i pustinjske zalogajnice ovaj put više zvuče kao britanske ulice i londonski aerodrom, i to ne samo zbog jedne pjesme (“Watson“), a instrumentalni dodaci laganom folk-rocku su ugodni saksofon i klavijature (“Sleepwalkers”. Fokus je na Fallonovoj gitari koja uglavnom prva prati njegov pretežito melankolično-melodiozan, na rijetke trenutke povišen, a na još rijeđe trenutke simpatično vikanje (‘Stacy!’ u “Forget Me Not“).

Kroz album se uglavnom protežu motivi snivanja i smrti, odnosno ljubavi poslije smrti, a plasirani su tako da su apsolutno neodbojni, dapače, privlačni su. Evo primjera:

“Would you put your black dress on and visit my bones?
And bring my football top and a scarf for the cold
Playing melancholy songs that somehow made us
Feel a whole lot better
Well, I waited on the kingdom come and the trumpet blow
In the cold, hard ground there’s some letters you wrote
Would I get any rest from the wreck that I was with the living?
Or would you just go on?”

Brian ovog puta nešto izravnije piše o sebi, ali i dalje dovoljno nejasno tako da se svatko može staviti u prvo, drugo ili treće lice njegovih tekstova koji su eventualno na trenutke sladunjavi, ali uvijek zanimljivi i nikad predvidljivi. Refreni traju dugo i sastoje se od više slojeva, a ponekad zvuči kao da pjesma zapravo ima dva refrena, što ovdje nije problem.

Klasični rock s utjecajima još klasičnijeg rocka, laganog punka i koječega srodnog, s bazičnim instrumentima, lijepom i interesantnom lirikom, hrpom melodije i zaraznih ritmova koji tek na dvije-tri stvari idu nešto sporije što može uzrokovati pospanost (jedna od njih je i “See You On The Other Side“, zaključna i jedina skroz akustična pjesma).

Lice djeteta, glas ubojice, glazba koja vuče za uho i rukav – a još mu nije ni 40 godina.