Agresija na orkestralan način

Talijani Fleshgod Apocalypse svojim su debi albumom “Oracles” iz 2009. godine skrenuli pozornost na sebe, koja je u konačnici kulminirala potpisom ugovora s Nuclear Blastom i snimanjem te objavljivanjem drugog albuma naziva “Agony“.

Tehnički death metal s manijakalno-brutalnim guturalnim vokalima i ultra-super-brzim blastbeatovima, hladnim, sjevernjačkim soundom klavijatura i mnoštvom orkestralnih dionica, opis je ovog albuma koji je jedno od najugodnijih iznenađenja u death metalu zadnjih godina. Izuzetno zanimljiv spoj, koji je nekako uobičajeniji za black metal, no Fleshgod Apocalypse pokazali su da i death metal nema granica.

Kompletnost albumu daje i dosta ‘nervozno’ gitarističko riffanje i povremeno soliranje, a posebno su inspirativni simfonijski dijelovi u ‘solo’ verzijama, koji na momente kao da se odvajaju od ostalog dijela ‘priče’, a znaju se naći na kraju pjesama. Kako album ‘teče’ iz pjesme u pjesmu tako se sama po sebi nameće asocijacija, pogotovo u orkestralnim dionicama, te u mirnijim back vokalima, na Dimmu Borgir i Vortexove pijevne clean izvedbe.

Deset pjesama traje nešto manje od pedeset minuta, a interesantno je da sve, osim apokaliptičnog uvoda “Temptation” i klavirskog outroa “Agony“, u naslovu imaju član “The”. “The Hypocrisy“, “The Violation” i “The Forsaking” svojom brutalnom agresijom ‘metu’ sve pred sobom, a ništa bolje neće proći onaj tko se nađe ‘na putu’ ostalim pjesmama.

Budući da se radi o relativno mladom bendu, realno je za očekivati da će u nastavku karijere nastaviti u progresivnom smjeru, samim tim jer im je uspjelo ono što mnogima nije, i što često zna biti najbolnije: snimiti drugi album bolji od prvog. Još kada vam je i prvi dobar, onda je taj ispit jako težak. A Fleshgod Apocalypse ga je položio s odličnim.