Albumi The White Stripesa: od najgoreg do najboljeg

942

Neki bendovi su jednostavno predodređeni da pomiču granice, a The White Stripes su jedan od najboljih dokaza za to.

Kad pogledamo unazad, vjerujem da je malo tko očekivao da jedan garažni dvojac može napraviti takvu pomutnju na glazbenoj sceni s glazbom kakvu su svirali na samom početku. Ipak, Jack White nije prosječni glazbenik i on je malo po malo skupljao iskustva, te je narednim izdanjima pokazao svijetu o kakvom se neviđenom talentu radi.

Jack spada u sam vrh glazbenih kreativaca posljednjih dekadu-dvije, a u The White Stripesima je imao pomoć u introvertiranoj Meg. Zakuhali su priču da su brat i sestra, pa su procurili dokumenti s kojima je bilo jasno da su bili u braku, a na kraju je procurio i filmić koji je dotukao Meg, pa se ona povukla iz glazbenog svijeta.

Muziku podržava


Upravo uspjeh The White Stripesa je uveo modu dvočlanih bendova koji su sve vratili na osnovnu rock formu ‘bubanj uz gitaru ili bas’ kao nositelje glazbenog dijela pjesama. Iako to nije bila nikakva novost, nakon toga su izrasli mnogi bendovi koji su i isticali bitnost The White Stripesa za razvoj njihovih karijera.

Kemija The White Stripesa je bila neprikosnovena. Tu je kao centralna ličnost Jack pokazivao raspon svojeg znanja, dok je povučena Meg šarmantno lupala po bubnjevima. Nije bila pretjerano dobra u tome, ali upravo je to trebalo Stripesima da se istaknu u moru malih bendova.

U karijeri su izdali šest studijskih albuma u kojima se jasno vidi progresija u njihovom zvuku. Na početku je sve to bio garažni blues rock, dok su se s vremenom zvučne kulise podebljavale sve do nekih hibrida stadionskog rocka na temelju garaže. Budući da im treba suditi, teško se bilo odlučiti za redoslijed jer svaki od albuma ima svoju posebnost i može biti najbolji na različitim subjektivnim listama.


7. “The White Stripes” (1999.)
Kad je izdan album prvijenac, The White Stripes su bili nepoznat bend koji je iz radničkog Detroita pokušao prodati jednu retro rock spiku. Album nije ispao loš, pa je tako stigao i do legendarnog Peela, koji je malo po malo počeo gurati ovaj dvojac. Iako je “The White Stripes” poprilično dobar album, smješten je na posljednjem mjestu samo zato što su kasnije radili bolje albume. I danas rado pamtimo pjesme poput “The Big Three Killed My Baby” ili “Screwdriver”.


6. “De Stijl” (2000.)
Samo godinu dana nakon prvijenca, već smo dobili nasljednika u vidu “De Stijl” koji je lagano formirao sliku onoga što će eruptirati na sljedećem albumu. Utjecaji su se lagano počeli širiti, a nekoliko bezvremenskih hitova predvode “You’re Pretty Good Looking (For a Girl)”, “Hello Operator” i “Apple Blossom”.


5. “Under Great White Northern Lights” (2010.)
Pred kraj karijere, kad su imali sve više problema, pokušali su održati studijsku vidljivost objavljivanjem dokumentarca i live albuma “Under Great White Northern Lights” na kojem su htjeli sažeti svoju karijeru na najbolji mogući način. U tome su i uspjeli, album je ispao prilično dobro i dokazao da je ponekad jednostavno mnogo bolje od kompliciranih formi.


4. “Get Behind Me Satan” (2005.)
Nakon proboja, Stripesi su odlučili malo promijeniti svoj zvuk, pa je na petom albumu klavir postao jedna od osnovnih melodija. Time nisu izgubili na svojem grubom zvuku, već su dobili potrebnu svježinu kako ne bi ispalo da potpuno sve rade na principu ‘copy/paste’ motiva s kojima su uspjeli na prethodnim albumima. Ta širina zvučnih kulisa je djelomično i usporila album u nekim dijelovima, pa možemo reći da je to prethodnik albuma koje je Jack kasnije potpisivao svojim imenima.


3. “Icky Thump” (2007.)
Jack je najavljivao da će im “Icky Thump” biti zadnji album u karijeri, a na kraju je tako i ispalo zbog sve većih problema s Meg. Moram priznati da mi je sada, s dekadom odmaka, i drago da se sve tako i dogodilo jer su samo pokazali koliko su veliki, kad su u najvećem jeku slave okačili svoje instrumente i ostavili The White Stripese u kultnom modu, kao jedne od najboljih garažnih bendova s početka novog milenija. “Icky Thump” obiluje odličnim pjesmama koje sad većinom imaju stadionski štih, bogatije su, hitoidnije. Tu se nalaze rasturačina “Icky Thump”, izvrnuto ljubavna “You Don’t Know What Love Is (You Just Do As You’re Told)”, urnebesna “Conquest”, kao i mnoge druge koje smo rado slušali u to vrijeme.


2. “Elephant” (2003.)
Iako je izdan na ‘prvi april’, “Elephant” nije nikakva šala. Ono što su napravili s prethodnikom, tu su izbrusili do kraja i zacementirali si mjesto kao jedan od najboljih alternativnih bendova svojeg vremena. “Seven Nation Army” je postala himna u mnogim situacijama (sport, politika, igrice…), erotičan spot s Kate Moss na “I Just Don’t Know What to Do with Myself” i dalje mnogi pamte, a one su tek djelić vrlo zaokružene cjeline u kojoj nema slabog momenta.


1. “White Blood Cells” (2001.)
Vjerujem da bi mnogi zamijenili mjesta za “Elephant” i “White Blood Cells” i to bi bilo ok, ali “White Blood Cells” je ključan album benda, kao što je to “Is This It” The Strokesima, “Funeral” Arcade Fireu… Album je ponovno došao nakon svega godinu dana od prethodnika, a snimljen je u svega par dana (navodno u manje od četiri). Tu su garažni zvuk fino ispolirali (prvi put master rađen u studiju) i dobili su pregršt rock stvari za kojima je tadašnja scena žudila. Fino se poklopio uspon nekoliko bendova (The Strokes, The Hives, The Vines…), pa je MTV dobio novi žanr kojeg je mogao forsirat. Upravo na njemu, “Fell in Love with a Girl” se isprofilirao kao jedan od najboljih singlova godine, pa ne čudi da je kasnije proglašena kao jedna od 40 pjesmi koje su promijenile svijet. Osim nje, volio bih još izdvojiti uvodnu “Dead Leaves and the Dirty Ground”, prpošnu brojalicu “Hotel Yorba”, baladu “The Same Boy You’ve Always Known”, dječje zaigranu “We’re Going to Be Friends” i frenetičnu “I Think I Smell a Rat”. S ovim albumom su se The White Stripesi uzdigli i ušli u legendu, a sve nakon tog je bila potvrda nevjerojatnog talenta pomiješanog sa šarmantnim bubnjanjem.

Muziku podržava