Billy Nomates “CACTI”: Post-punkerske kaktus bajke za odrasle

Odavno nisam recenzirala nešto o čemu se tako malo zna – za Billy Nomates ne znam čak ni koliko joj je godina, a moj detektor za prepoznavanje tih stvari je odavno zbunjen i pokvaren. Po videima, 30 i nešto, možda? Ono što Internet zna o njoj je sljedeće: pravo ime joj je Tor Maries, neki koncert Sleaford Modsa ju je izvukao iz depresije i potaknuo da se vrati glazbi, a umjetničko ime dala si je po uvredi koju joj je netko uputio kad je na neki koncert došla sama.

Čak i to malo dalo bi se ionako izvući iz njezinog debitantskog eponimnog albuma iz 2020., koji je zainteresirao britanske radio DJ-e i kritičare, ali nije uspio doći do šire javnosti iako je to zaslužio – post-punkerska estetika i oštar jezik za album prepun duhovitih i zajedljivih kritika na račun licemjerja današnjeg društva najavili su njezin talent sasvim uvjerljivo. Na tom albumu od voljenih Sleaford Modsa preuzela je djelomično i Sprechgesang vokalnu tehniku koja je zadnjih nekoliko godina vrlo in u britanskim post-punk krugovima. Moram priznati da mi je drago što ju je za ovogodišnji “CACTI” napustila – i Sleaford Mods i, primjerice, mnogo poznatiji i hvaljeniji Dry Cleaning, po mom mišljenju, svojim spoken word izvedbama, bez ikakvog pravog pjevanja ili repanja ili čega god, više gube nego dobivaju – jednom, dvaput je zanimljivo, ali cijeli albumi? Osim što sada zaista pjeva i što njezin topao vokal ovako može mnogo više doći do izražaja, Nomates je za svoj drugi album napravila i neke druge zaokrete – post-punkerske korijene nije napustila, ali je ovdje mnogo više zakoračila u vode klasičnijeg, prema popu orijentiranog singersongwritinga, što album čini mnogo melodičnijim, šarenijim i prijemčivijim, a socijalne komentare s prvijenca u potpunosti zamijenila osobnim temama. Kako je neki kritičar prije mene lijepo primijetio – ako vam se dopadala zato što vas je pomalo podsjećala na Sleaford Modse, ovaj album možete preskočiti.

No, ako vam se dopadala zato što ima dobrih ideja, onda nemojte još pobjeći – “CACTI” donosi zaista svjež zvuk i perspektivu na trenutnu kantautorsku scenu, čiji su talenti uglavnom koncentrirani u indie folk i alt-country vodama. Billy Nomates sama svoj zvuk naziva no-wave – za ovaj album postpunkerske ritam mašine prekrila je poigravanjima vintage synth zvukovima, sjajnim gitarskim melodijama i čak povremenim sitnim elektroničkim ornamentima, uz produkciju koja je još uvijek u vodama lo-fi tradicije, ali ipak nešto finija i ispoliranija. Još važnije, ponovno je napisala odličan set pjesama.

Ova nezgodna latinska množina kaktusa nije slučajno izabrana za naslov albuma – kaktusi su, kao što je općepoznato, izuzetno izdržljive biljke koje mogu preživjeti u strašno suhim uvjetima, bodu i kad mislite da neće, a navodno ih ne smijete poklanjati ljudima koje volite. Osim što ih u naslovnoj “CACTI” koristi kao direktnu metaforu, kaktusi slobodno mogu poslužiti i kao konceptualna poveznica cijelog albuma – album je posvećen oporavku od teškog perioda u životu, buđenju nakon dugog razdoblja rezignacije, uzdizanju feniksa iz pepela, nazovimo to kako hoćemo. Iako se tematski bavi vrlo teškim temama poput depresije, sabotiranja samoga sebe, tugovanja, usamljenosti, gotovo svaka od pjesama čini se kao prijelazna faza u novi, bolji period, čak i kad Nomates nije sklona stavljati ružičaste naočale ni na pozitivne pomake. Već je uvodna “balance is gone” prava mala psihološka studija: “Everything is happening without me”, zaključit će Nomates, a zatim još i gore: “No one will love us/we can’t love each other/I just go ‘round and ‘round”, ali je glazba koja ju prati mnogo optimističnija, gotovo himnična, čak i plesna. “blue bones (deathwish)” još je i bolja, nošena sjajnim gitarskim riffom, zaraznom vokalnom melodijom i spitfire vokalnim performansom Nomates, koji je očito evoluirao iz već spomenutog Sprechgesanga u nešto mnogo zanimljivije i efektnije, a poručuje gotovo suprotno od naslova kojeg nosi – tu želju zamijenila je glad za životom i novim početkom. “saboteur forcefield” svojom nježnom melodijom, toplim synthovima i optimizmom u glasu Nomates ponovno se suprotstavlja autodestrukciji iz narativnog dijela – znati da ste kaktus koji bode obično je i prvi korak prema tome da to promijenite. Jedino je centralna “roundabout sadness” zaista mračna pjesma, u kojoj poluslomljeni vokal praktički lebdi iznad orgulja koje zvuče gotovo sakralno.

No, jednom kad dvije minute očaja te pjesme iscure, Nomates se ponovno vraća u petu brzinu i više ne gleda unatrag, dozvoljavajući si na tom putu i osjećaje kojima se nitko od nas ne ponosi, ali smo ih sigurno svi iskusili – ljubomora i inat idu ruku pod ruku i u jedinoj akustičnoj stvari s albuma, “fawner”, kao i u eksplozivnoj “spite” u kojoj plešuće bas linije, kratki, žareći riffovi, ponovno rafalna paljba Nomates, kao i njezin dugi jezik tvore savršenu kombinaciju dok se gotovo smije sama sebi: “I fell in willingly, yeah I chose it/I know you don’t love me, everybody knows it/I just came outta spite”, reći će ovdje dok pokazuje srednji prst nekom bivšem ljubavniku. Tek će pred sam kraj taj prst uprijeti i u svijet koji nas trenutno okružuje, a koji zasigurno ne pomaže onima koji u njemu traže ikakvu utjehu: “The depths of everything real have shallowed/Where will you swim in the new world now?” priupitat će nas u “apathy is wild”, a zatim efektno završiti album u maestralno konstruiranoj “blackout signal” koja će nas u nekoliko minuta provesti od sanjive, u atmosferične synthove uljuljkane rezignacije do gotovo vrištećeg finala u bučnom i raštimanom vrtlogu koji zahtijeva promjene, a koji pokazuje da Nomates itekako ima još neke aseve u rukavu i puno prostora za daljnji razvoj, kako u instrumentalnom, tako i u vokalnom dijelu.

Sve u svemu, “CACTI” je vrlo zanimljiv album koji donosi osvježenje na često hermetičnoj, teže probavljivoj, ponekad možda čak i larpurlartističkoj britanskoj post-punk sceni, koliko god taj pojam ovdje bio rastegnut, budući da ga Nomates značajno približava synth popu i nekim aktualnijim indie rock tendencijama. Za razliku od već spomenutih Sleaford Mods, Dry Cleaning ili recimo Fontaines D.C., Idles, The Murder Capital, u čije je svjetove ponekad nezahvalno teško proniknuti, Nomates vrlo brzo razoružava svojom singersongwriterskom iskrenošću, ranjivošću, oštrinom i beskompromisnim pristupom, koji čak i tematski ozbiljan i mjestimično težak album uspijeva transformirati u svima razumljivu, energičnu, dinamičnu, prkosnu, gorko-slatko odu preživljavanju u teškim uvjetima. Možda kaktuse inače nećete poklanjati ljudima koje volite, ali ovi “CACTI” svakome od nas mogu dobro doći – ružna istina je da se život zaista ponekad svodi na puko preživljavanje, koje Billy Nomates ovdje s pravom pretvara u osobni trijumf i, nadam se, nešto kasniji, ali nikad prekasni početak zanimljive karijere.