Pips Chips & Videoclips
Krenimo prvo s jednom molbom doktorima… Ako vas nazove netko promuklog glasa sutra ujutro i traži vas bolovanje, nemojte ništa previše pitati, samo potvrdno odgovorite jer je taj sigurno bio na koncertu Pipsa i izgubio glas pjevajući, te se smočio do kraja u jednom neobično savršenom danu (da parafraziram dvije odsvirane pjesme jučer).
Što reći o Pipsima… Možda je najbolje krenuti mojom pričom s njima, do finalne egzekucije koja se jučer dogodila.
Moj drugi koncert u životu, te ako sam dobro shvatio, bio je to i njihov drugi koncert u životu, dogodio se (ako se ne varam) 1992. ili 1993. u Krapini. Znači, punih 30 godina idem na njihove koncerte i svaki put se razgalim kao taj mali desetogodišnjak koji ih sluša po prvi put. Tako da sve što u ovom tekstu slijedi, ne može biti neko ‘objektivno’ sumiranje stvari, već čisto jedna ljubavna proza bez granica. Budimo realni, vjerujem da i svi preostali posjetitelji jučerašnjeg koncerta imaju svoju sličnu priču jer gdje god sam se okrenuo, svi su jednako uživali plešući i pjevajuće svaki stih s bendom.
U tim devedesetima rasli su iz albuma u album. Mnogima je “Fred Astaire” izrastao u album generacije, ali za mene je onaj sljedeći najbolji domaći album svih vremena – jednostavno, “Bog” je Bog i nema se tu što više dodati. Od kad mi je kasetu donijela frendova sestrična koja je bila zaljubljena u mene, pa sve do danas, tom albumu se najviše vraćam i jednostavno ne mogu vjerovati koliko je dobro ostario, odnosno, da nije uopće ostario…
Onda dolaze ‘nulte’ gdje je skoro sve palo u vodu. Promjena formacije i promjena zvuka. “Drveće i rijeke” nije imalo takav uspjeh, a Ripper je bio sve nadrkaniji, što se znalo previše osjetiti na koncertima, pa je krenula izrazita polarizacija kod ljudi jer su ih neki i dalje obožavali baš zato što su krenuli skroz novim putem, dok su si drugi jednostavno ostavili mira jer to više nije bilo to. Uslijedio je i album “Pjesme za gladijatore” s koje je preživjela jedino “Zdenka” i tako je taj toplo-hladni odnos išao dalje kod mnogih.
Negdje oko hvaljenog “Walta”, kao da se Ripperu sve posložilo, sve više je bio nasmijan na koncertima, počeo bacati i zanimljive plesne korake, pa smo dobili rebrendiranog zagrebačkog dečka koji kao da je ponovno počeo uživati biti r’n’r star, što mu mnogo više odgovara nego biti namrgođen srednjovječni dečko koji ne voli cijeli svijet oko sebe i baš svaka sitnica mu fali.
Nakon serije izvrsnih koncerata u Tvornici, 2014. je uslijedio prvi veliki samostalni koncert u Maloj dvorani Doma sportova koji je bio definitivni vrhunac njihove karijere. Tad se dalo naslutiti da se pomalo budi onaj BBB u Ripperu kad je publici pomogao s par stihova otpjevati Dinamovu himnu, ali za BBB egzekuciju je ipak trebalo pričekati još osam godina.
Godina 2020. bila je najavljena kao novo veliko druženje s bendom, pa sam brže bolje među prvima kupio karte za sebe i tadašnju curu (ne brinite, ništa se nije dogodilo, sad mi je žena), ali tad je krenuo pandemijski show i prebacivanje za drugu godinu. U nekom trenutku tijekom 2021., odlučili smo da ne želimo ponovno čekati do kasnog ljeta za godišnji čvenk s njima, pa smo vratili te karte i otišli do Šibenika, koji je ispao vrhunski jer su u srezanom broju publike većinom bili Purgeri i Zagorci, pa je štimung bio kao rijetko kao do tada s toliko malo publike (ako se dobro sjećam, bilo je limitirano na 400 ljudi). Ta 2021. opet je bila otkazana iz istih razloga kao i 2020.
Pred desetak dana odlučili smo da je ipak vrijeme da se ide na koncert, pa s obzirom da nitko s portala nije bio zapisan da pokrije koncert, ‘žrtvovao’ sam se. Mislim, nije to nikakva velika žrtva jer Pipse (vjerojatno) znam u dušu, iako i mene znaju iznenaditi svojim setlistama, pa tako su to učinili i jučer u par navrata.
Došla je i ta subota. Jedna prognoza kaže da neće biti kiše, druga da bi moglo biti nešto malo kiše, ali kao iskusni posjetitelj open airova, bio sam spreman za obje varijante. Ovaj put nije bilo nikakve predgrupe, a bend je najavljen točno u 20:30. Oni su točno krenuli u 20:30, a kiša koja je do tad bila u fazi ‘ne znam jel’ bi padala ili ne’, krenula je s vjetrom kao da nam želi reći ‘a što vi radite vani, odite se doma grijati dok još ima plina’.
View this post on Instagram
Većina je bila ‘ko ga jebe, ovo smo predugo čekali’ i nakon kratkog uvoda krenula uživati s bendom. Sve je krenulo sa “Svaku noć sam pijan”, uz dosta tehničkih problema, ali kako i ne bi kad su vremenske nepogode bile na vrhuncu. Nakon toga ‘čipijeho’ “Tintilinti”, zaigrana “Bi li ili ne bi” i “Sex u školi”.
Ono što baš previše ne volim, to je ono što su Pipsi objavili nakon “Walta”, a među tim pjesmama je i nova verzija pjesme “Ljubav”. Jesu Šinec i Zdeslav napravili svoj dio posla, ali, naprosto, ova verzija nije niti do koljena onoj originalnoj, pa baš i ne razumijem forsiranje te pjesme, posebno sad kad smo ‘pobijedili’ koronu i maske više ‘ne trebamo nositi’.
“Kratka povijest” je ponovno skoknula do “Walta”, a tad im se pridružio dio Haustora za obradu “Neobičan dan”. Rundek, odjeven kao da je trebao pjevati na krapinskom festivalu te večeri, ali se u zadnji čas predomislio i otišao na Šalatu, nastavio je gostovanje s “Plači” na kojoj ga je publika nadglasala u njegovim dionicama.
Nastavak odlične atmosfere uslijedilo je s “Ljeto ’85”, dok je “K1” spustila tu atmosferu (barem meni, razlog je u dva odlomka prije), dok je “Trener morskih pasa” postao svojevrsni kultni favorit fanova. I tada, dogodilo se prvo veliko iznenađenje koje nisam očekivao niti najmanje – pjesma “Krumpira”. Uletjela je pjevačica sa showgirlsima (House of Flamingo) i na moderniziranu verziju podloge počela pjevati “Krumpira”. Jednostavno rečeno, spektakl. Za razliku od “Ljubav”, ova nova verzija itekako ima smisla, pa možda i nadmašuje original, barem u ovakvoj live verziji gdje šokira na prvu.
Nakon toga se nastavilo grupno pjevanje s hitovima “Zdenka i vanzemaljci”, “Htio bi da me voliš”, meni najdraža stvar “Narko”, “Dođi vilo”, “Dan mrak”, te veliko finale s izvrsnom naslovnom pjesmom albuma “Bog”. Bacio sam pogled na sat iznad Šalate i zaključio, sigurno opet dobivamo tri bisa kao i 2014., ali da to neće biti isforsirani bisevi, već da su publika i bend kao jedno, te da će to biti samo nastavak te predivne priče. U tom trenutku me možda i malo zasmetalo što bend silazi sa stagea jer mi je izgledalo kao da zazivamo kišu za ‘novo pranje’, ali na svu sreću, između svakog bisa nije bilo previše odmora, nego se nastavilo u žestokom tempu deranja glasnica.
Bis 1 – “Mala fufica”, “Gume na kotačima” i “Poštar lakog sna”, a bis 2 – “Nogomet”, “Malena” i “Na putu prema dole” sa savršenom ‘extended’ verzijom gdje si je bend dao oduška u solažama. Što reći, ovo su jedni od najvećih hitova benda i kad cijela Šalata jednoglasno pjeva, jasno je da ne možeš ostati nimalo ravnodušan.
I kad misliš da si sve čuo, bend se očekivano vraća i treći put. U svojoj glavi, brzo prebrojavam što bi sad još mogli odsvirati i ne pada mi ništa na pamet što bi dovelo do kataklizme za vrhunac koncerta. Ispao sam amater u tom smislu jer kad se Ripper dočepao mikrofona krenuo je s urlikanjem ‘Dinamo’, a publika je uzvraćala ‘Zagreb’ i tako nekoliko puta, dok bend nije počeo prašiti najžešće što je mogao. Naravno, što bi drugo moglo biti nego ‘Dinamova himna’ “Dinamo ja volim”.
Ripper je dugo bježao od te pjesme, a ona ga je proganjala… 2014. smo dobili naznaku te pjesme koja je bila u toj verziji jedan od svojevrsnih ‘hajlajta’ ondašnjeg koncerta, pa je nastavak na tu priču s jučerašnjim logičan. Ipak smo u Zagrebu, ipak je Dinamo postao ozbiljni europski klub, ipak je sve sjelo na svoje mjesto nakon toliko godina.
Dok smo mi na Šalati navijali kao nikad do sad bez tekme u blizini, u nedalekoj Gorici Dinamo se mučio protiv istoimenog domaćina. Ja pomalo romantično zamišljam da se naše navijanje čulo sve do tamo, da smo dali finalni podstrek dečkima, pa je Oršić zabio u sudačkoj nadoknadi. Vrijeme jednog i drugog događaja savršeno se poklapaju, pa molim vas nemojte mi uništiti tu vizualizaciju!
Kod ovakvih koncerata najteže mi je napisati neki suvisli zaključak. Jasno je da mi je bilo odlično, jasno je da je bendu bilo odlično, jasno je da je i ostatku publike bilo odlično… Jednostavno, to je bio spektakl koji se nije smio propustiti, to je bio događaj koji se događa (igrom slučaja) jednom u osam godina. Nadam se da ćemo sljedeći put ‘najveći koncert Pipsa u karijeri’ ipak dočekati nešto brže jer smo svi spremni za to.
Šalata kao kultno mjesto gdje se održavao ‘Zagreb gori’, pokazao se kao idealno mjesto i nakon par desetljeća, jer iako smo svi dobrano pokisli, izgorjeli smo zajedno s bendom u veličanstvenoj atmosferi.
Kao što vidite, jednom fanu je ovo bio jedan od najboljih koncerata, pa su početni problemi sa zvukom zaboravljeni, isto tako i povremena mikrofonija, isto tako i ne savršeno odsvirane neke stvari… Sve sam to zaboravio jer sam pjevao i uživao, te kako je ovo sve rock and roll, te sitnice su najmanje važne kod ovoliko dobrog ‘lajv’ iskustva.
Ipak, jednu negativnu stvar moram istaknuti koja je bila potpuno nepotrebna, a to je finalno deranje u mikrofon ‘Mamiću cigane’. Nakon egzekucije s “Dinamo ja volim”, stvarno nije bilo potrebe spuštati se na taj nivo, ali očito je da živimo na Balkanu, pa je nekog (koliko god ga ne voljeli/mrzili) nazivati ‘ciganom’ normalna stvar. Za mene to nije normalno i bacilo je mrlju na savršeni koncert i savršeno kišnu, kasnoljetnu večer.
Setlista:
Svaku noć sam pijan
Tintilinti
Bi li ili ne bi
Sex u školi
Ljubav remix
Kratka povijest
Neobičan dan
Plači
Ljeto ’85
K1
Trener morski pasa
Krumpira
Zdenka i vanzemaljci
Htio bi da me voliš
Narko
Dođi vilo
Dan mrak
Bog
Bis
Mala fufica
Gume na kotačima
Poštar lakog sna
Bis2
Nogomet
Malena
Na putu prema dole
Bis3
Dinamo ja volim
