Back to Britpop

Nakon šest godina relativne diskografske stanke, (novo)zagrebačka grupa Pips, Chips and Videoclips vraća se novim albumom nazvanim “Walt“.

Ako su “Pjesme za gladijatore” ipak bile pjesme čije su partiture iz Fafenštajna bačene među gladijatore, na “Waltu” se Pipsi vraćaju na planetu zemlju da se suoče s krizom srednjih godina kod metropolitanske poštene inteligencije koja ne zna što bi sama sa sobom.Glavni autor Dubravko Ivaniš/Ripper/Daddy/Dudo vraća se u devedesete, ali ne po novu porciju melodija na tragu grupe Oasis (svojevremeno je imao frizuru gallaghericu), nego po trikove iz repertoara Damona Albarna iz raznih grupa od kojih je najpoznatija Blur. Slušatelje prvog vala britpopa melodije i aranžmani podsjetit će i na grupu Small Faces, a riječi na čovjeka koji je s jedne strane zgađen socijalnom situacijom u Hrvatskoj, a s druge ne može nego da se s tim gorko i politički nekorektno zafrkava (pogotovo u infantilnoj “Mogu ti reć“).Na davnašnjem, 16 godina starom “Fredu Astaireu” Ivaniš je iznosio motiv plesanja kao metaforu suočavanja sa situacijom, na “Waltu” je voda došla do grla, tako da će evocirati sliku plivanja.

Dalja osobina Pipsa je da oni ništa ne rade polovično. Ako postoje nesavršenosti u njihovom radu (a postoje), to je zato što Dubravko i dečki zagrebu preduboko te na taj način kod svoje publike stvore naramak upitnika nad glavom. Na “Waltu” su svi uključeni pripazili na zvuk, koji je, recimo to skromno, savršen. Svi slojevi klavijatura, gitara i ostalih instrumenata se čuju, aranžmani su vrhunski, glasnoća je dozirana, dobivena je prostornost zvuka, no unatoč tome, preslušavanje ploče je poput gledanja slike kroz jako lijep veo. Bez obzira što su detalji obrađeni kod vrhunskih muzičkih neimara, dvije stavke ipak priječe da se “Walt” svrsta među one ploče Pipsa koje ćete prve preporučiti nekom tko možda još nije čuo za njih.

Prva stavka je Ivanišev autorski rukopis koji je ‘čitljiviji’ nego na “Pjesmama za gladijatore“, no u usporedbi s “Bogom” i “Fredom Astaireom”, te “Drvećem i rijekama” ipak slabiji (Ivaniš naprosto djeluje kao prosječno (ne)inspiriran autor kojeg ipak više zanimaju instrumenti nego vokali), a neke pjesme s “Walta” koje se po svojoj tematici mogu usporediti sa stvarima sa spomenutih albuma, jednostavno ne zvuče dovoljno dobro. Iz prosjeka albuma se u pozitivnom smislu izdvajaju “Trubač” s Jadrankom Ivaniš na vokalima i zaključna “Plivač”.

Druga će stavka podijeliti publiku na one koji vole ovu ploču ili je ne mogu podnijeti. To je Ripperovo pjevanje, koje će kod njegovih poštovatelja biti opisano kao potvrda njegove genijalnosti, a kod pipsoskeptika kao beživotno, nesugestivno i iritantno mumljanje koje pripada među najgore vokalne dionice nekog ‘major’ izvođača na hrvatskoj rock sceni (osobno, ubrajam se u ovu drugu grupu, iako se ne smatram pipsoskeptikom).

“Walt” pripada među suvislije albume Ljeta Gospodnjega 2013., no nije remek-djelo. Ipak, valja mu zaželjeti sreću jer, usprkos manjkavostima, podiže određene standarde na hrvatskoj pop-rock sceni.