Definitivni vrhunac karijere Pips Chips & Videoclipsa

Neki bi mogli reći da je jučerašnji koncert bio i definitivni vrhunac karijere Pipsa, ali to ne želim prejudicirati, jer sada kad je Dubravku Ivanišu sve sjelo na svoje mjesto, vjerujem da će ovakvih trenutaka biti još mnogo.

Svi znamo, Pipsi su nastali kao kvartovski bend koji je malo po malo rastao, da bi početkom novog milenija napravili totalni rez i krenuli skroz ispočetka. Novi početak je bio bolan, bilo je mnogo uspona i padova, a najveći uspjesi počeli su s posljednjim albumom “Walt” i Dudovom pomirbom sa samim sobom.

Možda to malo grubo zvuči, ali upravo je za dobar dio ‘zastoja u razvoju’ benda bio ‘zaslužan’ sam Ripper jer je veliki dio karijere bio mrzovoljan, te je često taj manjak emocija upravo krivo protumačen kod publike, zbog čega to vjerojatno nije vodilo do velikog klika s publikom kojeg su dočekali sada, nakon dvadeset i nešto godina karijere.

Kad odvrtimo film unatrag, svakome je potpuno jasno da je ovakav trenutak trebao doći negdje 2000. prilikom promocije odličnog albuma “Bog”, kojem je prethodio vrlo hvaljeni “Fred Astaire”. Međutim, to se tada nije dogodilo jer je krenuo proces mijenjanja Pipsa po uzoru na tadašnje Ripperove najveće uzore, zbog čega je danas album “Drveće i rijeke” proglašavan jednim od najzatvorenijih albuma Pipsa. Dubravko to ne želi priznati, ali na koncertima to svakodnevno dokazuje jer je tek “2×2” preživjela turbulencije i često se javlja u set-listama na koncertima. Drugih pjesama vrlo rijetko ili gotovo uopće nema.

Ako bi htjeli nastaviti s ovom pričom, mogli bi reći da ima još takvih materijala u njihovoj karijeri koje namjerno zapostavljaju, poput prvijenca “Shimpoo Pimpoo”, a kojeg je nadživjela legendarna “Gume na kotačima”, ili pretposljednji “Pjesme za gladijatore” s kojeg se redovito svira jedino “Zdenka i vanzemaljci”.

Ipak, ono što su pružili na preostala četiri studijska albuma je nešto po čemu će Pipsi zauvijek biti zapisani u hrvatskoj diskografiji i zbog čega će ovo biti mnogima najdraži domaći bend, bez obzira na Ripperovo raspoloženje.

Od početka se jasno uočavala jedna posebna atmosfera koja je čekala erupciju, a pred kraj nastupa, među mnogobrojnim biseva dogodilo se ono što se čekalo dekadama… Ripper je ponovno bio na čelu fronte koja želi promjene, ponovno je postao prvoborac od čega je dugo vremena bježao… Ali krenimo redom.

Pred par tjedana, objavljena je vijest da se zna cijela set-lista nastupa, da će sve krenuti s “Dementorom”, a završiti s klasikom “Na putu prema dole” s kojom često i završavaju svoje koncerte. Ne znam kako je to točno bilo zamišljeno, ali je bilo jasno da takav redoslijed nećemo vidjeti jer su Pipsi nakon instrumentalnog uvoda odmah krenuli u glavu s “Malenom” i “Plači”.

Već se na instrumentalu dalo vidjeti da je Ripper potpuno u koncertu, da ponovno uživa u predstavljanju svojih pjesama, da ćemo u najmanju ruku dobiti jednako jake nastupe kao što smo ih dobili na Špancirfestu ili na posljednjem u Tvornici. Kuhalo se, kuhalo, i na kraju možemo reći da smo dobili najbolji koncert u dosadašnjoj karijeri benda, a samim time i jedan ‘must have’ događaj o kojem će svi posjetitelji pričati još godinama.

Već smo s “Malenom” i “Plači” mogli vidjeti da bi Ripper mogao biti Mišo Kovač, ono, dignuti ruke i jednostavno pustiti publiku da pjeva jer je ispunjena mala dvorana Doma sportova upravo disala zajedno s bendom i nosila pozitivnu vibru kojoj Ripper nije mogao odoljeti u nijednom trenutku.

Prva odsvirana pjesma s “Walta” došla je odmah nakon ovog uvoda i bila je “Bi li ili ne bi”, pa smo nakon dvije himne dobili i jedan plesni i zabavni brzanac, te je već tada bilo jasno da ova večer neće proći loše, da možemo očekivati neočekivano.

Zatim je slijedio presjek hitova i ponovno predstavljanje posljednjeg albuma “Walt”, a publika je sve pjesme izvrsno prihvaćala, bilo da su stare 20 godina ili samo godinu-dvije. Takav spoj kod publike rijetko viđamo kada su naši bendovi u pitanju, pa zato mnogi bendovi jednostavno i brišu stare pjesme nauštrb novih. No diskografija Pipsa je očito lišena svih vremenskih barijera, budući da je na koncertu bilo djece od svega desetak godina do već iskusnih ljudi blizu penzije.

Možemo reći da je prava šteta što ovakav koncert nije obogatio i Rundek s gostovanjem na “Plači”, ali nije da nije bilo gostiju. Sve je ostalo u familiji, ‘buraz’ Dino Šaran i Yaya. Svakoga su najavili tako da su odsvirali jednu stvar njihovog matičnog benda. Bile su to pjesme “Tesla” Letu štuka i “Čuvar močvara i trava” Jinxa koju su zamračili u stilu Radioheada u jednu vrlo klaustrofobičnu, a opet vrlo efektnu, ponegdje i progresivno-psihodeličnu baladu. Jednostavno, bio je to jedan od neočekivanih vrhunaca ionako fenomenalnog koncerta.

Baš te sitne (a ponegdje i značajnije) aranžmanske igre donijele su dašak svježine mnogim pjesmama, ali bilo kako izvedene, pjesme poput “Poštar lakog sna“, “Narko” ili “Bog” su skladbe koje koncert vode do klimaksa, a jučer nije bilo ništa drugačije.

Ono što je bilo jedno od najugodnijih iznenađenja večeri jest izvedba Rippera i Zdeslava u pjesmi “Pjevač Beatlesa & Stonesa” koja je baš fino legla u jednom od biseva, a najjače pjesme koje drže za taj dio koncerta su svakako “Gume na kotačima” i “Na putu prema dole” koje su ponovno bile čisti ziceri za gromoglasno pjevanje.

E, sad, kad smo kod biseva… Iskreno, prestao sam ih brojati jer ih je bilo nekoliko, ali ono što je bilo najbitnije, dogodilo se pred sam kraj. Prije zadnjeg službenog izlaska na stage (pred dijelom s “Na putu prema dole”), publika kao da je zamjenila malu dvoranu Doma sportova s Maksimirskim stadionom i počela zajednički pjevati pjesmu podrške za Dinamo koja je ubačena na “Shimpoo Pimpoo” pod imenom “Jug”. Ripper nije mogao odoljeti, sjeo je na sredini pozornice i zajedno s četiri tisuće ljudi pjevao “Dinamo, moj Dinamo, ja tebe volim jakooo“…

Nakon “Na putu prema dole” krenuo je standardni pozdrav velikih bendova gdje se svi okupe na središnjici bine i daju veliki naklon publici. Klanjali su se i klanjali, i tad je krenula nova himna iz publike, ona himna koju Ripper dugo nije pjevao… Nije niti tu mogao odoljeti, ponovno je uzeo mikrofon u ruke i kao u dobra stara vremena poveo “I znaj da Bog zna/za sveto ime to/sveto ime Dinamo/i u nebo s njim i u pakao/Bad Blue Boys-i i Dinamo“… Mala dvorana se u tom trenutku skoro raspala, vjerojatno su se ljudi probudili i u podsljemenskoj zoni i u njegovim ‘Utrinama i Zapruđu’ koliko je moćno odzvanjao urlik Purgera za promjenama u Dinamu, ali i u cijelom nogometnom savezu.

Taj moment, toliko spontan, a opet toliko moćan, ponovno nam je vratio Rippera u cijelosti, starog dečka iz kvarta da konačno javno iskaže punu podršku jednoj struji kojoj je očito trebalo nešto takvo. Ovo se dogodilo jednom nakon dugo, dugo vremena… Već se nakon “Malene” očekivalo da bi to mogao biti taj trenutak, a na kraju se i dogodio.

Nakon toga, nije se samo tako moglo otići s bine, pa je Ripper pogledao dečke očima u stilu ‘sad moramo još nešto’ i pitao ih ‘što?’. Logičan nastavak događaja je bila izvedba pjesme “Nogomet” nakon koje su doslovno pobjegli sa stagea. Da nisu, vjerojatno bi još i sad pjevali s njima…

Davno, još dok sam bio u osnovnoj školi, u Krapinu su došli tad još dosta nepoznat bend imena Pips, Chips & Videoclips. Bila je nagradna igra na lokalnom radiju s pitanjem koliko znakova ima na ulaznici. Iskreno, više se ne sjećam točnog odgovora 127 ili 128, ali sam dobio ulaznicu i poveo stariju sestru koja je tada obožavala prvijenac “Shimpoo Pimpoo” i posebno “Gume na kotačima”, čime me i zarazila. To je bila ljubav na prvi pogled, a danas 20-ak godina kasnije sam samo dobio potvrdu da nije bilo ništa slučajno, da su Pipsi jedan od najjačih bendova u nas, ako ne i najjači.

Ono što smo na Svetog Nikolu dobili od Pips, Chips & Videoclipsa, slobodno možemo reći da spada u samu antologiju koncertnih događanja u Zagrebu jer se takva sinergija publike i izvođača tijekom višestrukih vrhunaca koncerta doista rijetko događa. To je bio događaj koji bi mogao usporediti s doživljajima BRMC-a u Močvari, Arcade Firea ili The Flaming Lipsa na INmusicu… To je jedan od koncerata kojeg ću se uvijek s velikom radošću sjećati. Najveći koncert u dosadašnjoj karijeri Pipsa im je i najbolji dosad!

Nakon takvog ekstatičnog koncerta, moram biti iskren da sam umalo zabravio na Punčke. Nije da su bile loše, ali dojam Pipsa jednostavno je nadrastao njihov nastup. Gledao sam ih već mnogo puta, a vjerujem da se dobar dio publike tek jučer upoznao s njima. Malo gledajući oko sebe, mnogi su bili iznenađeni kako curke praše…

Možda malo preekspresivna Lucija (posebno ako uzmemo u obzir usporedbu s ritam sekcijom) ponovno je podizala atmosferu skačući i vrištajući, a predstavljale su onaj žešći dio svog odličnog abuma “Sunčano s povremenom naoblakom“. Ovo je bila odlična prilika za proboj, pa vjerujem da će već sa sljedećim svirkama pridobiti i pokojeg fana Pipsa.

Kad njihovih pola sata zbrojimo s dva i pol sata čiste perfekcije Pipsa, potpuno je jasno da se subotnja večer trebala provesti na trgu doajena hrvatske košarke, na Trgu Krešimira Ćosića. Tko nije bio, mogao bi biti poprilično ljubomoran na prijatelja koji priča dojmove s koncerta… Sveti Nikola, dođi nam opet vrlo brzo, nemoj čekati godinu dana…