Playboi Carti: Namjerna glupost ili slučajna genijalnost?

“Whole Lotta Red” drugi je studijski album američkog repera Playboi Cartija. Izdan nešto više od dvije godine nakon prethodnika, odveć kultnog “Die Lit”, novi projekt potpuno se predaje započetoj dekonstrukciji žanra, uobličavajući svaki iskonski impuls u audio isječak neizmjerne estetske vrijednosti. Potenciraju se potezi apsolutnog minimalizma, približno goli činitelji kompozicije koji naizgled vode krvave bitke sa strukturalnim uobičajenostima predočene tradicije. U suštini, ovo je čisti punk! Kao što sam pokušao dokazati na recenziji “My Agenda“ Doriana Electre, punk nije određen instrumentalnim paletama ili kojekakvim manifestom već tendencijom rušenja postojećih dogmi – bitne su energija, pobuna i progresija. Neovisno o trenutnom podijeljenom dojmu ili konačnom konsenzusu, “WLR“ obiluje navedenim karakteristikama zahvaljujući kojima ima priliku postati prijelomnim radom desetljeća.

Na “Whole Lotta Red“ Carti nemilosrdno postulira treću opciju ispred oduvijek prihvaćenog sukoba stila i supstancije – stil postaje supstancijom. Svaki predmet gradnje pjesme biva bačen u crnilo! Tekst malokad dobiva na važnosti, pripjeva gotovo da i nema, a strukture su labilnije od bipolarnog uma – ne pada mi na pamet prikladniji opis priređenog nepoštovanja prema konvencionalnosti. Svaki vokalni iscjedak sljubljuje se s instrumentalnim kolegama do mjere prepuštanja istima – nije bitno što se govori već na koji način je nešto rečeno tj. kako se uklapa u sveobuhvatnu atmosferu. Mislim da sam negdje pročitao zanimljivu pretpostavku – Carti je usavršio mumble rap do točke preobrazbe u scat izražaj (scat rap) ili njegovim riječima: “They can’t understand me, I’m talkin’ hieroglyphics.”

Svevši glas na samo jedan od zvučnih elemenata, na objekt upotpunjavanja krajolika sačinjenog od oštrih sintesajzera i tupe perkusije, Carti se suviše odvojio od prepoznatljivog senzibiliteta i utopio u otiscima hladnog ekspresionizma. Limiti tradicionalne koherentnosti zaboravljeni su u svrhu kreiranja prividno autonomne, neregulirane oblasti kaotičnih svojstava. Glazba možda nije ‘post-verbalna’, ali riječi zaista rijetko imaju svrhu. Napredak narativnog tijeka time je iskazan oscilacijama energije i neprestanim izljevima nefiltrirane, promrmljane emocije. Cjelina posljedično omata um u stanje duboke nesvijesti, hvaleći se nepopustljivim hipnotičkim obilježjima ambijentalne kvalitete. Baraža ad-libova dovršava slagalicu; od sklopa nasumično nabacanih eksperimentalnih predložaka čini razrađenu mašinu jasne stilske definicije. Smisao je katkad nečitljiv, ali nedvojbeno nazočan!

Iako se album sadržajno razvlači dosta tanko, demonstracija estetske nadmoći ne posustaje! Raznovrsnost soničnih minijatura integrira utjecaje goth i heavy metal muzike te vizualnog jezika, dok njihov položaj i red evociraju ponekad zastrašujuću prisutnost. Snovi se pretvaraju u noćne more – zlokobni, ‘body horror’ beatovi ritualno plešu oko Cartija (napojenog sotonskim duhom), ohrabrujući ga na neuredno trganje mesa s kostiju beznadne žrtve. Odjekuje zvuk onoga koji pokušava ubiti glazbu. Napisano nije prva pojava istog! U ranijim desetljećima hip-hop, punk, neki ogranci elektronike, pa čak i heavy metal priželjkivali su slavnu propast, prizivali ju punim kapacitetom vlastite kreativnosti; jer tek ispunjavanjem tog obećanja otvara se prilika za novim početkom, novim inspiracijama i mogućnostima. Tu leži poanta – tako neshvatljiva namjera!

“Whole Lotta Red” sadržava ukupno dvadeset i četiri ‘pjesme’ od kojih se samo nekoliko može nazvati pravim skladbama. Uglavnom se radi o gomili vjerojatno slučajnih ideja (začetaka pojedinih ideja), isprepletenih s ostalim slojevima različite složenosti ispod multiplicirajućeg modula idiotskih uzvika. Zabavna stvar je što niti jedan aspekt kompozicije ne vodi generalno nigdje, a opet, svidjelo nam se ili ne, proizvedeno predstavlja logičan zaključak glazbene progresije duge nekoliko desetljeća. Sve što znamo kida se do najsitnijih granula, atoma koji lutaju po eteru bez traga harmonije i kohezije. Ljepote nema, ona je izgubljena, a sve u ime umjetnosti. Neki bi projekt proglasili prostom larpurlartističkom ekshibicijom, besramnom vježbom ispraznosti i besadržajnosti, ali nedavno utvrđen cilj sličnu tvrdnju gura daleko od istine.

Carti je uspio napraviti izrazito zanimljivo djelo – podjednako zabavno i neslušljivo, osvježavajuće i iritantno, često napredno, ali kontinuirano glupo. Podijeljena mišljenja naposljetku bivaju opravdana i posve zaslužena, jer iako “WLR“ postavlja ‘blueprint’ za neodređeno sutra, ono pokazuje strahovit nemar prema tehničkim standardima da je teško ne primijetiti mnoštvo plutajućih problema. Među ostalim, kvaliteta bi se drastično poboljšala uklanjanjem trećine albuma, miks je sporadično veoma loš, igra vokalnih infleksija svako toliko prelazi granicu prihvatljivog, dok kompilacija perpetualno obitava na razini demo snimke (užurbana i nedovršena) – štoviše, kao cjelina jednostavno je neprobavljiva. Nadalje, porcije projekta povremeno ne uspijevaju ispuniti potencijal generalnog estetskog koncepta, dok se pojedine pjesme mogu opisati pridjevima u spektru od groznog do dosadnog. S druge strane, treba li se uopće zamarati ikakvim smjernicama struke – naravno da ne!

Sve percipirane zamjerke, uključujući trajanje, doprinose projektiranom ambijentu i željenom neredu, entropiji. Ovoj ekspresiji potrebno se potpuno prepustiti, u njoj izgubiti i ne dati joj dublju misao – bitan je osjećaj, nepromišljena instinktivna reakcija. Skrivenih struktura zasigurno ima, no njihovo postojanje ostaje sasvim nepotrebno za zadovoljavajući doživljaj djela. Na kraju, moje mišljenje o “Whole Lotta Red“ nije složeno do očekivane razine, čak niti nakon mjesec dana slušanja. Poštujem većinu kreativnih namjera, no tijelo mi odbija pokušaje slijepog prepuštanja. Postoji previše nepoznanica i stranih varijabli da je zapravo nemoguće procijeniti izazvane negativne nagone ili obilne izljeve ekstatičnog bijesa. U prostoru preostaje samo kaos, a nama je potrebno strpljenje da doživimo opseg njegovog djelovanja. Now fr, this is a joke right? Has to be!