Dorian Electra “My Agenda”: Punk nove generacije!

“Flamboyant“, debi studijski album tadašnje nepoznanice (Dorian Electra), s lakoćom je srušio percepcije limita suvremenog popa. Pokušat ću djelo opisati najbolje što mogu, no bojim se kako će njegov apsurd i nedokučivost moje dojmove učiniti neshvatljivima. Projekt je bio proizvod novog vala hiperpop produkcije, uvaljan u fragmente barokne estetike i anime bdsm-a. Uživanje u zločinima mnoštva korištenih ornamenata eventualno je dotaknulo parodiju, željeni cilj (poput “My Agenda”). Bubblegum, heavy metal, punk, EDM i dubstep utjecaji obgrljeni su u matricu uobličenu ravnotežom, a opterećenu kaosom. Pjesme su bile eksperimentalne, no ipak konkretne i stabilne te je postojao očigledan smisao iza ludosti – nije se radilo o sklopu slučajnih trenutaka genijalnosti.

Daleko od površnog izdanja, “Flamboyant” se smiono nosio s društvenim uobičajenostima, igrajući se s utemeljenim rodnim ulogama i svim mogućnostima posrednog spektra. Kroz koherentnu cjelinu obradili su se razni socijalni defekti (toksična muškost, homofobija, stereotipovi), dok je sam izričaj držao perpetualnu razinu vrckavosti i nedodirljivosti. Navedeno je bilo osobito čitljivo radi unakrsnih fluktuacija glasa između polarnih stanja ljudske spolnosti – izmjena muških i ženskih karakteristika vokalne izvedbe. Ukratko, radikalno rješenje na jednostavan problem – skrojena nadrealna oblast kao odgovor na primitivnu potrebu za plesom. No, u kutku umjetnika zadovoljstvo očito nije bilo potpuno jer nakon tek godinu dana imamo priliku čuti novi album “My Agenda“.

O bože, otkud krenuti! Hah, Dorianu i njihovim bližnjim “Flamboyant” je izgleda bio stilski prepitom i tup zato što su ranije uspostavljene pretpostavke gurnute do predivne krajnosti. Iako i dalje mislim kako je prethodnik iz nekog razloga jači, “My Agenda” zavodi naklonošću anarhističkim idealima i entropiji, štoviše ponaša se poput bijesnih pasa puštenih s lanaca prvi put poslije nekoliko mjeseci izgladnjivanja. Kompilacija neprestano ispaljuje baražu britkih oštrica buke, omotanih u čudan kontrast pesimističnih predodžbi i optimističnih zaključaka (?). Pjesme ovdje su sažete i usmjerene, nošene jakom narativnom strunom i instrumentalnom odvažnošću te injektirane okusima u rasponu od Viking i power metala do gregorijanskih pjevanja (uz pop, trap, nu-metal, bubblegum bass, glitch, trance, hardcore, industrial, dance…).

Najčudnija stvar je što sve funkcionira – strukture skladbi su avangardne, autoritativne, ali pažljivo uobličene i izrazito homogene. Određen broj njih ne prelazi trajanje od dvije minute pa se pitam kako pobogu ostavljaju impresiju potpunosti. Vokal Doriana ne doživljava prepoznatljivo česte oscilacije pošto se tematski radi oštar zaokret i utemeljuje jedinstven protagonist – internetski edgelord i incel. Sama priča napucana je daleko, do gadnih ekstrema. Naime, saga govori o napaljenom ženomrscu i homofobu (našem heroju btw) koji rutinu mržnje i ljubomore naglo mijenja submisivnim položajem nakon postepenog mirenja s vlastitim sklonostima. Iskupljenje je smiješno i eksplicitno – podrazumijeva kavez, j***** u usta, težnju nemogućnosti disanja (pored ostalog)…

Zašto smo došli do ovog? Fakat ne znam! Mislim svaki aspekt toliko je nenadan i eksplozivan da slušatelja preobražuje u žrtvu direktnog pucnja sačmarice u lice. Ali u pozadini, ono u duši, “My Agenda” neodoljivo je sladak uradak. Ranije sam pohvalio strukture pjesama pa stav da su pripjevi izuzetni ne dolazi kao veliko iznenađenje. Nadalje, kompozicije su gradirane stupnjevito što doprinosi stvaranju upečatljivih suprotnosti duž cijelog djela. Za primjer mogu dati “Ram It Down” koja pri gradnji pažljivo balansira electropop utjecaje s power metal isječcima i eurodance prijelazom. Naposljetku sve rezultira čudovišnom amalgamacijom u genijalnom, genijalnom hooku (melodija je odlična).

Vratimo se kratko na sam početak! Ako ste kojim slučajem dobili osjećaj da pišem o lako probavljivom projektu sretno vam bilo. Uvodna “F The World” izmučena je pop pjesma munjevite progresije i eklektičnih podražaja s pulsirajućim synth linijama, neprestano nabrijanim usklicima i lijevim skretanjima. Kao i na “Flamboyant”, hoda se po tankoj niti čijim bi se pucanjem zarilo u nepovratnost parodije. Naredna “My Agenda” je punk af – čujne gitare, abrazivna elektronika, neslušljivo deranje i ugodne harmonije Village Peoplea neke su od komponenti, dok reference na Alexa Jonesa i njegove žabe savršeno zatvaraju krug. Kako se radi o konceptualnom djelu, pojedini momenti sljubljeni su zbog isticanja frustrirajućih kontradikcija predmetne društvene niše.

“Gentleman” i “M’lady” osebujna su potvrda napisanog – prikazan je kontrast predodžbe i očekivanja (samoveličanje) sa stvarnošću i posljedičnim frustracijama (strah i odjeb). Prvi se puta evocira estetika prethodnog albuma – pasaži ‘renesansne’ i ‘viteške’ glazbe isprepleteni su s meme kulturom i uvijenim zvukovljem. Uz totalitarističke dosjetke na “Iron Fist“, kompilacija reda nešto prihvatljivije trenutke s “Barbie Boy” i “Sorry Bro (I Love You)” – laganiji i tradicionalniji (?) pop nižeg stupnja bombastičnosti. No, ništa ne traje vječno pa tako ni pristojnost. Pompa se vraća uz pomoć ambient/rave/industrial metal interludija (lol) “Monk Mode“, a dovodi do ekvilibrija na “Edgelord” – gostovanje Rebecce Black na potonjoj kompoziciji jednom je riječju bizarno.

S glazbene strane mora se pohvaliti tehnička spremnost i vještina – produkcija je perpetualno inventivna, mnogostrana i živa, dok čistoća mixa ne posustaje (treba uzeti u obzir količinu raspoređenih slojeva muzike). Rijetke primjedbe odnose se na trajanje cjeline i pokoju pjesmu – zanosnost koncepta postavlja pitanje ako je prezentacija mogla biti detaljnija. Prividna tematska nedorečenost (ili brzopletost) dozvoljava vanjštini preuzimanje kontrole nad dojmovima – unatoč otpjevanoj ekscentričnosti. Također, iako je posljednja skladba “Give Great Thanks” u ideji dobra te kao završnica opravdava promjenu instrumentalne izvedbe (grube teksture preko nježnih klavirskih akorda su top), stilski je suviše odvojena od ostatka – vjerojatno mi se uši još nisu uspjele prilagoditi.

Za kraj, “My Agenda” nužan je rad suvremene kulture. Zamjetni socijalni problemi digitalnog obuhvata obrađeni su s potrebnom dozom humora i neozbiljnosti kroz satiričan portret usamljenog/izgubljenog pojedinca kojem je svijet odgovoran za osobne patnje. U biti, album predstavlja mukotrpnu potragu za odgovornosti. Napravljeno čini manifest nove generacije, proizvod intelektualnih studija i protestnih namjera s vrlo visokim stupnjem složenosti. Bez dodatne zajebancije, ovo je sjajno – besramna eksperimentacija odjevena u mračno ruho! Dorian Electra – zapamtite ime!