Foo Fighters: Egzekucija stadionskih rock himni

Vjerujem da svaki razgovor o Foo Fightersima nakon ljeta 2019. započinje vrlo slično. Da, ti nastupi su bili antologijski, ali mora se dalje, pa tako su i Foo Fighters nakon “Concrete and Gold” iz 2017., napravili malu kreativnu stanku, pa počeli 2019. snimati nove pjesme koje su trebale izaći prošle godine, ali… COVID-19! Tako su i FF odgodili album za neka bolja vremena, a sada su ta vremena (vjerojatno) došla.

Teško je vjerovati da se bend na desetom albumu može previše promijeniti, pa odmah u startu mogu reći da Foo Fightersi igraju na sigurno s novim albumom. Sve ono što znamo o njima je isporučeno u ovih devet novih pjesama, dok su eksperimentiranja ostavljena po strani. “Medicine at Midnight” će vjerojatno produbiti jaz između onih koji ih vole i onih drugih kojima Grohlova družina ide na živce.

Razlozi/argumenti za oba tabora će zapravo biti jednaki jer “Medicine at Midnight” jest jedan od najklasičnijih albuma u njihovoj dosadašnjoj karijeri jer su se vratili onom što najbolje znaju, a to su žestoke pjesme himničnih refrena potpomognute pokojim laganijim tonovima koji imaju jednaku stadionsku dimenziju. Generalno, Foo Fighters su stadionski rock bend, a “Medicine at Midnight” je fini komad stadionskog rocka. Već se s najavnim singlovima (“Shame Shame”, “No Son of Mine”, “Waiting on a War”) to moglo jako lijepo iščitati.

Od ta tri singla, možda upravo prvi “Shame Shame” djeluje nekako najobičnije, odnosno najmanje hitoidno, a sve zapravo djeluje kao da je rađeno po formuli Hommea i Queens Of The Stone Age do refrena koji je klasični FF. S druge strane, “No Son of Mine” je čista posveta Motorheadu i Lemmyju, te je najžešća i ponajbolja pjesma albuma, dok “Waiting on a War” djeluje kao neki rani klasik benda odsviran nakon mnogo više iskustva (laganiji akustičniji uvod do završne bučne ekstaze). Što ostatak donosi? Reklo bi se sve između tih krajnosti. Ima tu odličnih momenata, a ima i nekih koje bi bolje bilo brzo zaboraviti.

Uvodna “Making a Fire” zvuči kao hyppie rock od prije 50-ak godina pomiješan s klasičnim zvukom FF, “Cloudspotter” je udaraljkaški zaigrana, a zvučno ponovno nalik QOTSA, naslovna “Medicine at Midnight” je funky disco rock, “Holding Poison” je još jedan komad prljavog rocka, “Chasing Birds” je beatlesovska psihodelična balada, dok završna “Love Dies Young” ponovno posuđuje rif Motörheada koji se potom pretvori u možda i najveći hit albuma.

Na posljednjim radovima Foo Fightersi su dosta lutali, željeli su se odmaknuti od standardnih shema u želji za nečim novim, nekim novim zvukom koji će ih povući u nove dimenzije, pa su albumi imali dosta velike amplitude. Za novi album, kao da su željeli podvući crtu i reći ‘ajmo sad napraviti najbolje što znamo’, te su u tome i uspjeli. Pjesme su radiofonične, većina njih sjeda na prvu, velikih refrena i zanimljivih glazbenih igara prije i nakon njih… Generalno, ako tražite dobar spoj komercijale i rocka, Foo Fightersi su dobar dio karijere to uspijevali spajati, a “Medicine at Midnight” se čini kao kulminacija toga.