Kad su najavljeni Foo Fightersi, nastala je velika euforija. Kad je krenula prodaja ulaznica, krenuo je bijes jer su mnogi ostali zakinuti za njih. Počelo se bacati drvlje i kamenje po organizatorima, a oni su nudili mnogo veće prostore, da bi se Grohlu i ekipi jedino svidjela Arena Pula koja je poprilično ograničenog kapaciteta (cca 7000 ljudi). Iskreno, tko ne bi volio svirati u rimskom amfiteatru… Potom je došao i drugi datum koji je zapravo postao prvi i krenula je nova jagma za ulaznicama…
U prvoj večeri, Foo Fightersi su bili nabrijani zbog prve svirke u Hrvatskoj i ispucali tri sata rocka. Drugi koncert je bio 20-ak minuta kraći jer su u drugom dijelu nastupa izbacili neke pjesme, pa je sve djelovalo poprilično nabrijano i fokusirano. Kako ne mogu sam tvrditi da je druga večer bila bolja (jer nisam bio u utorak), lako mogu povjerovati onima koji su bili obje večeri da su oba nastupa bila vrhunska, s time da je ovaj drugi bio nijansu upečatljiviji. Krenimo redom…
Franka Cartera sam gledao prije nekoliko tjedana na Primaveri kad je imao gotovo identičan show. Krene prva pjesma, u polovici skoči u publiku i tamo odradi još nekoliko njih. Jedina razlika je bila što ovdje nije uskočio i gitarist, dok je sve drugo bilo praktički isto.
Carter i njegova družina vrlo suvereno barataju alternativnim punk rockom, ali nekako sam dojma da ipak show pojede manjak pamtljivih stvari. Ipak, vrlo dobro su zagrijali publiku za glavni bend večeri i ako bih ja morao birati nekog za FF predgrupu, svakako bi ih opet predložio za tu laskavu titulu. Da se malo i pošalim s njima, nakon njihova dva otkaza u Zagrebu, ovaj put su uspjeli odraditi dva nastupa u Puli…
Foo Fightersi postoje već 25 godina, sve je počelo kao solo projekt, da bi se malo po malo počela slagati bendovska spika. Vjerojatno ključni moment se dogodio kada se Daveu pridružio Taylor Hawkins koji danas djeluje kao Grohlov brat blizanac. Njih dvojica se u potpunosti glazbeno razumiju, pa uopće ne treba čuditi da plavokosi bubnjar dobije nekoliko vokalnih rola i stalno je u kontaktu očima s Daveom.
Prekretnica i pravi album u pravo vrijeme, dogodio se s FF s drugim albumom “The Colour and the Shape“ koji i danas ima potrebnu svježinu i energiju, gotovo jednaku kao i u ono vrijeme. Nakon toga bend je samo rastao i rastao, nizao hitove, a sve to su htjeli predstaviti i kod nas, kada su jednom (ok, dvaput) konačno došli do nas. Hvala im na tome.
U nastup su krenuli uraganski… “Everlong“, “Monkey Wrench“, “Learn to Fly“, pa zatim “The Pretender“ bili su i više nego dovoljni da se zapali publika koja je jednostavno disala s bendom tijekom svih 160 minuta nastupa. Baš se činilo da bend svira pred 7000 najvjernijih fanova i da bolja atmosfera ne može biti. FF kao da su to cijenili i ispucavali najbolje od sebe.
Razumijem ljude kojima Dave ide na živce ili im djeluje prepotentno, ali to je sve toliko fino uklopljeno u cijelu rock’n’roll priču da mu se stvarno nema što zamjeriti. Odličan je zabavljač, zna se našaliti na svoj, ali i tuđi račun, a u konačnici najviše fascinira da i dalje može vrištati gotovo podjednako kao i na početku karijere. Da, nije savršen, ali mu sve to dobro stoji.
Nakon tog uvoda koji je bio drugačiji u odnosu na večer prije, bend je krenuo isporučivati pjesme jednakim redoslijedom, pa smo tu imali prilike i vidjeti kako Taylor pjeva “Sunday Rain“ nakon svog bubnjarskog sola, a zanimljivim odabirom pjesama odveli su nas u sve faze benda. S obzirom da su prvi put ovdje, htjeli su nas upoznati s cijelom diskografijom, odnosno barem s jednom pjesmom sa svakog izdanja.
I tad, negdje u središnjici nastupa, Dave je krenuo predstavljati članove benda i svatko je imao priliku predstaviti se široj publici s nekim solom i nekom obradom. Iz tog dijela bih svakako istaknuo Chrisovu interpretaciju Alicea Coopera, Smearovu punkčinu The Ramonesa, Taylorovo pjevanje “Under Pressure“, ali i uvrnutu obradu pjesme “Imagine“ sa stihovima “Jump“ Van Halena.
Nakon tog, kao da je bend stavio u šestu i rokao niz kojem se stvarno nema što nadodati. Bilo noviji hitovi poput “Run“ ili stariji poput “Breakout“ ili “All My Life“, dokazali su da smo možda i predugo čekali Foo Fighterse jer je na trenutke izgledalo kao da će se Arena razvaliti. Na našu sreću, to se nije dogodilo. Iz tog dijela svakako treba izdvojiti i bubnjara iz publike kojeg je Grohl pozvao za “Wheels“. Richard iz Manchestera je to odradio vrhunski i bez ikakve treme, pa mi je malo vjerojatno da je slučajno baš njega odabrao. Bilo kako bilo, pamtit će i on ovacije ispunjene Arene.
Foo Fightersi ne sviraju biseve, to je rekao i sam Grohl, pa je za kraj ostavljena još jedna pjesma koja je rođena za zborsko pjevanje uz visoko uzdignute ruke. Naravno, to je bila “Best of You“ koja je dobila svoju produženu verziju u kojoj smo izgubili i posljednju nadu da ćemo sutra moći normalno pričati. Glasnice su jednostavno izderane.
Zaključak? Mislim da svi dosadašnji reportovi sa svih portala za oba dana imaju jednu poveznicu – ovo su bili koncerti na kojima se jednostavno moralo biti. Foo Fightersi spadaju u sam vrh rock glazbe i tamo se drže već desetljećima. To su pokazali i ovim nastupom koji jednostavno nije imao ni najmanju manu. Cijelo vrijeme je Grohl mantrao s ‘night two’ te da ‘night two’ mora premašiti prvu večer. Je li ili nije, sad je najmanje bitno, ali njegov ushit ‘night two motherfuckers’ na preludu i odlično raspoloženu publiku sve govori. Nadam se da je to znak da nećemo trebati novih 25 godina za njihov sljedeći nastup ovdje.
