Halsey: Koliko je bolje zadržati alter ego?

Nakon poprilično dramatičnog hopeless fountain kingdom iz 2017. godine, Halsey nam je otvorila dušu uz još jednu, emotivno nabijenu glazbenu priču. Manic je pravi rollercoaster emocija, kulminacija te dobrih i loših trenutaka što se može zaključiti i po samom imenu.

Halsey se na početku karijere činila kao novi potencijalni badass izvođač na sceni. Ta se reputacija ipak nije u potpunosti i smisleno ostvarila jer je njena publika zapravo poprilično maloljetna kada gledamo prosjek godina. U vrijeme kada su neka druga ženska imena osvajala scenu i publiku, Halsey je ipak uspjela pronaći mjesto za sebe. Čini se kao da je svoju priču kroz glazbu htjela ispričati puno agresivnije, ali ju takav pristup i izražavanje sigurno ne bi doveli do vrha glazbenih ljestvica među mainstream izvođače. Golotinju ipak nije zanemarila u svojim pojavljivanjima, a kaže kako voli pokazivati kožu zbog brojnih tetovaža. 

U stvaranju novog albuma sudjelovali su neki od najvećih hitmakera pop glazbe današnjice – Greg Kurstin, Benny Blanco i Jon Bellion, a pojavljuju se i druga poznata imena kroz kolaboracije poput Alanis Morissette, Dominik Hike i Suga (BTS). Žanrovski pokriva zaista širok spektar, što je kod mene osobno ostavilo pomalo gorak okus i nedokučiv aftertaste. Ponovit ću da ime albuma upozorava i na taj ishod. 

S prvom pjesmom, Halsey najavljuje da ćemo se ovaj put ipak družiti s “Ashley”. Za one koji možda ne znaju, Halsey je njezino umjetničko ime nastalo kao anagram pravog, ali i ime ulice u kojoj je stanovala u vrijeme kada njezina karijera još nije ni započela. “Ashley” je pjesma koja zvukom najviše podsjeća na BADLANDS, a “clementine” ponovno donosi simboliku boja kroz tekst kao u singlu “Colors” koji je Halsey na kraju krajeva i proslavio.

Snažna “Graveyard” je još jedna u nizu nesretnih ljubavnih priča, nakon koje dolazimo do pop-country glazbene osvete “You Should Be Sad” čiji spot je napucan golotinjom i seksipilom, a rezultat djeluje dosta jeftino. Neke live izvedbe pjesme “Graveyard” uz efektne koreografije i rasipanje boje po bijelom platnu, stilski puno bolje odgovaraju izvođaču poput Halsey. No idemo optimistično dalje. 

U petoj pjesmi “Forever… (is a long time)”, instrumental i mekani zvuk klavira smiruju pomiješane dojmove uzrokovane stilskim oscilacijama u prve četiri pjesme. Definitivno najjača pjesma albuma je “3 AM”. Osim snažnog zvuka koji je na prvo slušanje bio indirektni throwback u neke hitove 2000-ih godina, tekst ne može biti više “Halsey” nego što je. 

“Without Me” u početku nije trebala biti na novom albumu, ali je ipak dobila svoje mjesto i status najpopularnije pjesme albuma. Popela se čak i na prvo mjesto Billboardove top ljestvice. Halsey je izjavila da je pjesma “najsirovije izdanje koje je ikad napisala, bez skrivanja, bez maske, samo ona i njezin život”, život nakon prekida vrlo javne ljubavne veze s G-Eazy-em. Navikli smo svi da nam glazbenici otvaraju dušu nakon prekida, Halsey je kroz ovaj album procesuirala i neke teže priče poput spontanog pobačaja u već spomenutoj “You Should Be Sad” – I’m so glad I never ever had a baby with you // ‘Cause you can’t love nothin’ unless there’s somethin’ in it for you.

U pjesmi “Finally // beautiful stranger” saznajemo kako Halsey ipak i dalje vjeruje u ljubav i nije izgubila optimizam. Pjesma je lagana, još jedna pop folk balada na kakvu nismo navikli u diskografiji Halsey. Teško se već i nakon polovice albuma naviknut da ovog puta slušamo album Ashley Frangipane. “Alanis’ Interlude” uz dobru staru Alanis ponovno vraća u povijest, u hitove s početka prošlog desetljeća, kao što se već dogodilo s “3 AM”. 

“Still Learning” je još jedna dobra pjesma albuma za kraj, posebno zbog brzog i ujednačenog ritma što je zasigurno djelo Eda Sheerana koji je također sudjelovao u snimanju i stvaranju. 

Ne razumijem zašto “Nightmare” nije dobila svoje mjesto na albumu, savršeno bi se uklopila u cijelu maničnu priču i usudim se reći da je njezino najveće remek djelo do sada. Svakako bi ovom albumu osigurala puno veću ocjenu s obzirom na to da mu ipak nedostaje neki x faktor. Ashley ga je ionako stvorila za Halsey, kako bi dokumentirala poglavlje života pa pretpostavljam da nije ni bitno da li se sviđa kritičarima, publici i bilo kome tko će ga preslušavati. U konačnici, Manic ima više slabijih nego snažnijih trenutaka, pomiješane stilove, emocije, priče i efekte. Nadam se samo da će Ashley i Halsey nakon ovoga u budućnosti biti inspirirane nekim ljepšim životnim trenucima jer sam sigurna da u njima ima još puno kreativne energije i snage za neke nove priče.

Halsey je glazbenica kojoj se sve vezano za karijeru jednostavno moralo dogoditi, na ovaj ili onaj način. Kroz 3 albuma i 6 godina na sceni, imali smo prilike upoznati razna lica i raspoloženja umjetnice čija je volja za uspjehom i izražavanjem kroz glazbu zasjenila neke tehničke nedostatke. Vokalno je sada postala ozbiljnija, što je i očekivano. Prva dva albuma ipak su imali jaču konstrukciju, neovisno o konceptu i priči koja nam je glazbom ispričana. Ovoga puta kreativni nered nije donio spektakularni efekt kao što se to često može dogoditi u glazbi kao umjetnosti.

“Manic” je pun bijesa koji je kanaliziran u glazbi, ali rezultat procesuiranja emocija koje su uzrokovale neke teške životne situacije ipak djeluje staloženo i dostojanstveno. Halsey će na kraju svega ipak dobiti titulu badass glazbenice jer je glazbom i tekstovima otvorila dušu, bez alter ega, bez previše okolišanja. Možda na prvu ne djeluje kao velik i neuobičajen potez u glazbenoj industriji, ali iskrenost i ranjivost koja slijedi pokazatelj su snažne osobnosti koju uvijek treba cijeniti.