The Real McKenzies & Ogenj
Šarenu postavu The Real McKenzies u 27 godina postojanja ne bi mogao popamtiti ni pokojni Mirko Miočić.
Jedna mršava figura, doduše, nazire se svo to vrijeme kroz dim, pišalinu, mutninu i glavobolju, na samom rubu sredine pozornice – deda Paul McKenzie. On od svakog člana napravi ‘pravog’ McKenzieja, a od svakog nastupa jedinstveno glazbeno-pripovjedačko iskustvo. I dernek. Tako je bilo prije i jučer.
Prometna gužva i radovi spriječili su me u dolasku na predgrupu, sorry Ogenj! Po broju ljudi i dobroj energiji po mom dolasku, pretpostavljam da ste rasturili. Od prvog zvuka gajdi lijepo popunjeni Vintage preselio se u dobrom broju pred binu. U tom komešanju primijetio sam demografski sjaj – stari, mladi, stariji i mlađi, ruku pod ruku, sijeda glava do šarene glave, pohodili su zajedno prve redove.
Još jedni ‘novi’ McKenziesi bili su od samog starta uigrani, kompaktni i veseli, a tonac ih je nakon prve pjesme zvukovno stabilizirao da bi došli do standardno bučnog, prepoznatljivog i gajdama prošaranog punk zvuka. Instrumentalisti su bili na mjestu od kojih mi se posebno svidio motivirani gajdaš. Gitara je bila korektno divlja s nekoliko super solo dionica, a bubnjar nabrijan i po potrebi smiren. Bas, po običaju najmanje vidljiv i najviše nečujan, ali kolektivno je to bilo na dobroj razini.
Paulov vokal je varirao u odnosu na tempo pjesme, što znači da je za one manje upoznate s njihovom diskografijom često bio nerazumljiv i nerazgovijetan tijekom bržih stvari, dok je s druge strane tijekom govorancije, jednostavnijih refrena i nekoliko a cappella izvedbi bio uglavnom jasan.
Razočaravajuć element koncerta bio je manjak fokusa na aktualni album “Two Devils Will Talk“. Set lista je uglavnom bila prepoznatljiva i pretpostavljiva, na “Chip” su svi odvalili, na “Drink Some More” svi su se raznježili i raznjihali, a fino su sjeli i hitovi “Best Day Until Tomorrow” i “Droppin’ Like Flies”. Paul je set obogatio raznim pričama, bilo vezano za sebe, pjesmu ili općenito svijet i Hrvatsku, što je veliki plus zbog načina isporuke tih priča i njihove uloge uvoda u pjesme.
Ono što bih još izdvojio su već spomenuti solo trenuci za mikrofonom kad bi Paul kao brižna baka otpjevao uspavanku ili tradicionalnu škotsku stvar totalno ogoljeno i toliko emotivno da bi djelomično ubio prethodno postignuto raspoloženje (ali ga i ubrzo povratio). Ponadao sam se kako će neka od tih pjesama biti “Northwest Passage”, ali bez obzira, čuli smo sav raspon njegovog mačo-lijepog glasa. Publika je zdušno tražila bis i dobila ga, nakon čega je uslijedilo grljenje, fotkanje, ljubljenje i pozdravljanje s bendom.
S 58 godina Paul McKenzie zvuči i djeluje impresivno, zrači spokojnom pozitivom i malo koga ostavlja ravnodušnim, a to što McKenziesi nakon svog ovog vremena sviraju po istim klubovima, pred istim brojem ljudi (i pred uglavnom istim ljudima), nikome, pa ni njemu, nije bitno.
Do idućeg puta, Paul, bugger off!
