Djelomično razočaravajući udarnički line-up drugog dana 9. INmusica s The Black Keys

Udarnički line-up na glavnom stageu (Gatuzo/Flogging Molly/Wolfmother/The Black Keys) bio je odlična pozivnica za dolazak na INmusic, ali rezultat možda i nije do kraja bio uspješan.

Prva zanimljivost drugog dana festivala je bila na samom ulazu u festivalski prostor, budući da su organizatori odlučili da će publiku puštati unutar festivalskog prostora tek nakon 17 sati. Na moje pitanje zašto kad se u to vrijeme već svira na prvom stageu, čuvar je rekao da je tako odlučeno, pa sam morao čekati desetak minuta zajedno s još stotinjak ljudi koji su bili u jednakom položaju. Nakon što je prvi bend već počeo svirati, bio nam je dozvoljen ulazak.

Moram priznati da se divim mnogim našim bendovima koji su relativno već izgradili svoje ime kad dođu svirati na neki festival i dobiju potpuno trash time. Što drugo reći za termin zagrebačkog garage rock dua Gatuzo koji su dobili termin u 17 sati?! Ok, na glavnom su stageu, ali ipak…

S organizatorske strane, to je svakako bio jako dobar potez jer je njihov nastup već u popodnevne sate dovukao nekoliko stotina ljudi i kako je vrijeme odmicalo, prostor se samo punio. Nastup im je ponovno obilovao izvrsnom svirkom čime su pokazali da su zaslužili mnogo atraktivniji termin od datog.

Za vrijeme Gatuza na drugom stageu je započeo i završio nastup Elephant and the Moona, benda okruženog oko Petra Vranića. Gledalo ih je nešto manje ljudi, a sam nastup je prošao solidno, bez nekih posebnih dojmova jer se vidi da trebaju još poraditi kako na pjesmama tako i na nastupu.

Potom su na oba stagea su zavladali zabavnjaci, bendovi kakve bi svaki festival morao imati da digne atmosferu, pa je možda malo čudno što su satnicu složili tako da sviraju u isto vrijeme. Na world stage su bili Berlinčani Diving for Sunken Treasure koji su nas zaveli svojim ranim rock’n’rollom s velikim utjecajem rockabillya, gypsya i punka zbog čega bi mogli posložiti i mnoge paralele s Gogol Bordellom, ali mladi Nijemci trebaju još dosta raditi da bi dosegli taj nivo.

Za to vrijeme na main stage su došli miljenici zagrebačke publike Flogging Molly. Neuobičajeno rani početak za svoj nastup ih nije obesrabrio jer ih je došlo slušati par tisuća ljudi što su za takav termin rekordne brojke.

Kako već godinama dolaze u naše krajeve, zna se što možeš očekivati i što ćeš dobiti od njihovog nastupa, beskompromisni celtic punk kojeg kolovođa King ispunjava nizom doskočica između pjesama. Točno tako je i sada bilo, ‘best of’ repertoar kojem nema nikakve zamjerke i mnogo prenešene energije na publiku kojoj je ovo bilo idealno zagrijavanje za ono što će im tek uslijediti.

Početak hidden stagea pripao je mladom akustičnom bendu Nellcote. Upravo je ovaj četverac ponovno pokazao da ima odlične glazbe za koju je treći stage neophdno potreban. Onako sakriveni, ispucali su niz pjesama koje djeluju stvaralački vrlo ozbiljno, a muško-ženske vokalne kombinacije vrlo dobro se uklapaju u cjelovitost zvuka benda. Svakako treba pripaziti na ovaj bend u narednom periodu jer bi mogli napraviti velike stvari (iako će to kod nas imati mali odjek).

Nekako sam dojma da ovogodišnji Afrikanci nisu najbolje pogođeni. Nakon nastupa Bassekou Kouyate & Ngoni Ba prvog dana i hipnotičkog nastupa ostao mi je dojam da zbog njihovih karakterističnih žičanih instrumenata nešto nije štimalo, tako se i u glazbi Bombina čuje da je previše slušao zapadnjačku glazbu, odnosno, kao da kroz afričku glazbu želi provući zvuk Jimija Hendrixa.

Za razliku od ekipe s prvog dana, njegova glazba nije ponijela publiku na ples, jer je već nakon nekoliko pjesama bilo jasno da Bombino zvuči kao da neprestano svira jednu te istu pjesmu. U pola nastupa, kako nije bilo nekih drastičniji promjena, bilo je lako zaključiti da smo ponovno dobili nešto što smo na istom stageu ranije viđali u mnogo boljem izdanju. Tako je Bombinova publika mirno stajala, barem većinu nastupa, za razliku od dan prije.

Sljedeći nastup na hidden stageu pripao je audio-vizualnoj grupi Žen čijem je nastupu prisustvovalo dosta ljudi, a ono što su nam one pružile mogli bi opisati kao alternativnu distorziju koja obiluje psihodelijom i progresivom. Ukratko, bio je to još jedan vrlo intrigantan nastup s kojim je publika mogla biti itekako zadovoljna.

Andrew Stockdale a.k.a. Wolfmother imao je veliku pažnju oko sebe sredinom prošlog desetljeća kada je objavljen debi album “Wolfmother”. Ludilo u njegovoj glavi nije mu dalo mira i u par godina od zabavnog benda napravio je bend koji se svojim klišeima previše poigrava s glavnim uzorima (čitaj Led Zeppellinima), ali na neadekvatno zanimljiv način, što je njihov nastup i većinom pokazao.

Da ne postoji nikakva hard rock glazba prije pojave Wolfmothera, ovaj nastup bi mogli okarektizirati kao nešto što bi moglo razgaliti mnoštvo, ali ovako je to bio tek nastup koji podiže Stockdaleov ego jer su konstantne solaže jednostavno bile prezamorne za dulje slušanje. Već nakon par pjesama, nešto slično kao i kod Bombina, imali smo dojam da smo tu solažu već čuli u jednoj od ranijih pjesama… Šteta, s fokusiranijim nastupom, te boljim i zanimljivijim pjesmama, dojam bi svakako bio bolji.

Nastup je predstavljao album “New Crown” koji je izašao pred nekoliko mjeseci, ali najbolje stvari su ipak bile one najstarije, barem je publika te najbolje prihvatila. Osobno, najbolja izvedba bila je “Woman” jer me podsjetila na vrijeme kad se mislilo da će Wolfmother i The Datsuns postati jedni od glavnih svjetskih hard rock atrakcija koje dolaze ‘od tamo dole’. To se ipak nije dogodilo, ali su Wolfmother na INmusicu poslužili kao jedan prosječan moment kojeg se mnogi neće predugo sjećati.

Ponovni odlazak do hidden stagea bio je pravo razočaranje jer nas je tamo čekao prvi potpuno nepotrebni act ovog festivala, slovenski N’toko. Neuobičajeno ime, ali sasvim predvidljiva glazba glazbenika koji se povremeno poigrava s miksetom i repa sve u 16. Blijedo, neinvetivno, često i vrlo iritantno, sasvim dovoljno je bilo nekoliko brojeva da zaključim kako je najbolje prošetati dalje i čim prije zaboraviti na susjeda iz Slovenije.

Na svu sreću, na world stageu su već započeli svirati Bombay Bicycle Club. Ne znam zašto, ali bend ima ogromnu podršku britanske javnosti još od početka karijere, a albumima i nastupom ipak nisu baš toliko jaki. Samo primjera radi, u istom terminu dan ranije (iako u drugoj žanrovskoj jedinici) Crystal Fighters ih bez problema pojede za doručak.

Nastup bi se mogao djelomično usporediti s nastupom Foalsa jer se i u njihovoj svirci osjećao dosta veliki nesrazmjer između lakših i melankoličnijih pjesama u odnosu na one čvršće i rockerskije. Kad su se približavali prvim izvedbama, nisu bili odveć dojmljivi, ali kad su se približavali žešćim momentima tada su bez problema dosezali bendove poput Editorsa i sličnih.

Generalno, bilo je lijepo vidjeti još jedan aktualan svjetski indie rock bend u pravom trenutku na festivalu jer time je otvoren put mnogim Britancima, ali i drugim strancima da u tjedan dana vide Zagreb i Lijepu našu jer jeftina ulaznica i jeftin kamp svakako su bili jako dobar mamac jer se šetajući između stageova često čuje jezik koji nije hrvatski.

Nakon njih, slobodno mogu reći, finale ovogodišnjeg INmusica, dvojac iz Akrona, The Black Keys. Šetajući prema njihovom nastupu, odmah se dala osjetiti jedna bitna stvar koja je poprilično utjecala na cjelukupan dojam njihovog nastupa, a to je bio zvuk koji je balansirao od užasnog do jedva podnošljivog, ovisno gdje si stajao. Primjera radi, na prolazu s desne strane pozornice zvuk je bio kao da sam slušao nešto preko jezera ispred popularnih jarunskih night clubova. Jesu li zvučnici bili krivo postavljeni (dan ranije i na nastupima tog dana se to nije primjećivalo) ili je tonac jednostavno otišao na godišnji tih sat i pol, ne znam, ali slično kao i s nedavnim Queens of the Stone Age, zvuk jednostavno nije bio na nivou.

Nažalost, nije samo u zvuku bio problem, dobar dio je ležao i u samim The Black Keysima koji su na momente djelovali potpuno neispirirano i neuvjerljivo, kao da ne sviraju svoje pjesme ili barem da to ne rade s onim zadovoljstvom i žarom kakvim smo očekivali. Dan je često skakutao uz mikrofon, vrlo brzo se uzdihao, te se njegov vokal često gubio jer je jednostavno promašio mikrofon zbog svojih akrobacija.

Ono što je bilo jednako loše je bila i sama set-lista: vrlo populistička, bazirana na posljednjim radovima benda, a najdublje što su zagrebali bio je peti album “Attack & Release” što znači da su ignorirali sav rad iz garažnih dana i nekih od najboljih pjesama (najbolji primjer “Set You Free”) zbog kojih su i izgradili svoje ime, a posljednji album im je donio komercijalni uspjeh.

Baš iz te set-liste, kao i u nekoliko nastupa prije The Black Keysa, vidjelo se da laganije pjesme ne sjedaju baš najbolje na plodno tlo, a dobar dio toga je ležao i u spomenutom zvuku zbog kojeg su sve distorzije jednostavno neadekvatno interpretirane, pa su se čula razna krckanja ili jednostavno pucanja zvuka. Ipak, od balada je očekivano najbolje prošla “Little Black Submarines” koja je odsvirana na bisu, a vrhunac je bila najpoznatija pjesma “Lonely Boy” kojom su zatvorili regularni dio koncerta nakon samo 65 minuta svirke.

Naravno, tu bih mogao izdvojiti i još neke momente koji su digli ljude malo više poput zajebantske “Gotta Get Away” ili najavnog singla “Fever” s posljednjeg albuma, ali generalno smo očekivali više od ovog nastupa. Dodatna stvar koja je išla na živce bile su pauze između pjesama koje su ponekad trajale gotovo minutu… Očito su garažna vremena zamijenili vremenom u kojem je bitno kako sve izgleda, a manje je bitna ona iskonska energija koja ih je proslavila prije nešto više od desetak godina. Bendovi se razvijaju, to je činjenica, a studijski The Black Keys su i dalje vrh, ali ovakvim nastupom uživo ne spadaju u sam vrh.

Iako se pod kraj koncerta ritam digao i bis je bio i više nego dobar (“Turn Blue”, “Nova Baby”, “Little Black Submarines” i “I Got Mine”), prošetao sam do hidden stagea gdje me dočekalo još veće razočaranje jer je nastup australske psychedelic/dance atrakcije Jagwar Ma još bio u fazi pripreme. petanaestak minuta čekanja bilo je i više nego dovoljno da shvatim da to neće početi još neko vrijeme, tako da sam ostao uskraćen za jedno od možda i najzanimljivijih nastupa na tom stageu (iako je i prije toga bilo mnogo zanimljivosti u prva dva dana).

Drugi dan, iako imenima jači od prvog, pružio je nešto slabiji dojam. Ponovno se treba istaknuti da je koncepcijski vrlo dobro sve bilo posloženo, ali glavna imena nisu pružila ono najbolje što se od njih očekivalo.

U isčekivanju kiše koja na svu sreću nije padala, djelomično smo ostali pokisli, ali tu je finalni dan koji opet nudi mnogo, pa ćemo tad podvući crtu što i kako je bilo, iako već sad možemo reći da ovogodišnje izdanje po publici spada u najgledanije INmusic festivale dosad, barem je takav moj dojam po gužvi koja se stvarala na jarunskom otoku.