Iced Earth + Warbringer + Elm Street
U zimskom vremenskom okruženju koje se u neku ruku poklapa s imenom glavnog benda, u Hrvatsku nam je stigao prvi pravi ovogodišnji metal happening, kojeg se s nestrpljenjem čekalo mjesecima.
Još tamo negdje prije početka lanjskog ljeta, kada se načulo da će se dogoditi. Iced Earth je nakon skoro pet godina ponovno stigao u Zagreb, a dočekao ga je pravi zimski, snježni i hladan ambijent. S jedne strane bi se takvim okolnostima, odnosno vremenskim (ne)prilikama možda mogao pripisati nedolazak nešto većeg broja fanova, s druge pak je očito da je veličina i kvaliteta ovog benda u Pogon Jedinstvo dovela, za današnje pojmove, sasvim pristojnih sedamstotinjak i štogod više ljudi.
Pred nastup prvog benda, Australaca Elm Street, u dvorani je bilo dvijestotinjak ljudi, koji vrlo vjerojatno nisu požalili što su došli vidjeti i čuti ovaj bend. I dok su se u njihovom gradu tenisači borili da strpaju što više dolara u svoje džepove, ova simpatična mlada ekipa borila se po glazbenim podijima ne bi li se dopala Europljanima i što više im približila svoju glazbu. Koja je, onako, jedan zdravi, energični proeuropski heavy metal, baziran na britkim riffovima, nešto manje na solažama, a ponajviše na izuzetno moćnim, probojnim, razornim, pa i pomalo thrasherski agresivnim vokalima Bena Batresa. 
Iako su im pjesme međusobno dosta slične, svojom poletnošću, melodičnošću, himničnošću i iskrenom energijom vrlo brzo su privukle pozornost publike. “Barbed Wire Metal“, kako im je naziv prvog i jedinog albuma iz 2011., pa “Merciless Soldier“, “Face The Reaper” ili “Heavy Metal Power” dopale su se publici, koja je, onako sramežljivo, ali ipak dovoljno znakovito, Elm Streetu dala do znanja da joj je, u najmanju ruku, bio zanimljiv. A međusobne simpatije pojačale su se kada je Ben pri kraju koncerta, uz ostale, predstavio i bubnjara Tomislava Perkovića, naše gore lista. Turneja s Iced Earth sigurno je nešto najbolje što se u deset godina postojanja dogodilo Elm Streetu, najbolji način da široj publici pokažu koliko znaju i vrijede. Zanimljiv i simpatičan bend, moglo bi se za njih još čuti.
Ništa manje, ili bar ne puno manje zanimljiv od Warbringera, iako su ovi Ameri sa zapadne obale neusporedivo poznatiji, iza sebe imaju četiri studijska albuma i puno odsviranih koncerata. I ovdje su odsvirali jedan poprilično dobar koncert, od samog početka krenuli oštro, glasno, beskompromisno, ne štedeći ni sebe, ni instrumente, a niti stage.
Pjevač John Kevill nije štedio svoj glas niti mrvicu, pokazao se i poprilično dobrim animatorom publike, među koju se i bacio pred kraj koncerta, za razliku od kolega, koji su najveći dio nastupa gotovo prestajali na mjestu. Zanimljivo je da se tijekom njihova nastupa ekipa lagano zagrijavala, što dalje, to je postajalo najprije sve toplije, pa sve kipućije, a do predekstatičnog stanja došlo se u drugoj polovini koncerta, točnije tijekom pjesme “Total War“, koja je ‘prouzročila’ najjači feedback, odnosno najspontaniju i najočitiju suradnju benda i publike.
Iako su i “Iron City” i “Living Weapon” imale svijetlih trenutaka, ipak je završnica bila paklenija, najprije s ‘circle-pitom’ tijekom “Living In A Whirlwind”, pa poluzaglušujućim skandiranjem pred “Towers of The Serpent”, te više nego zasluženim “We want more“, za jednu predgrupu čak i neočekivano snažnim. Odgovor benda je uslijedio s “Hunter-Seeker”, kojom je ovaj nastup, kojeg su obje strane nesumnjivo željele produljiti, bio priveden kraju.
Kvalitetan je taj Warbringer uživo, bezbolno je spojio ‘old-school’ thrash metal s gomilom subžanrova, noseći himnični refreni uživo im zvuče bolje nego na studijskim snimkama i nije nimalo čudno što su dobili pohvale publike. A pohvale idu i satnici nastupa, koja se poštivala gotovo u minutu, što je već duže vrijeme na metal koncertima u nas više pravilo nego iznimka. K tome, uvijek je dobro vidjeti odlične predgrupe, a još kad su to dvije, ili obadvije, kud ćeš boljih preduvjeta pred nastup glavnog benda. Bez obzira što je sound bio malo preglasan, ali nakon ovakvih svirki, tako nešto nije presudno.
Set-lista:
Demonic Ecstasy
Iron City
Severed Reality
Living Weapon
The Turning of the Gears
Total War
Living In A Whirlwind
Towers of the Serpent
-bis-
Hunter-Seeker
Tako su i Iced Earth započeli koju minutu prije 22 sata, kako je bilo predviđeno i s “Plagues of Babylon” najavili da bi se mogao dogoditi vrhunski koncert, na tragu onoga iz veljače 2009. Na žalost, u nastavku nije bilo tako. Ili barem ne u kontinuitetu. Prije svega, tijekom njihova nastupa sound je dosta ‘šarao’, čak je možda bio i najbolji u početnim pjesmama, kada je logički da bude problematičniji dok se sve to ne posloži.
Gitare ‘coolera’ Schaffera su znale biti bile bolno preglasne, pa su riffovi katkad doslovno ‘jeli’ sve pred (i pod) sobom, ponajviše Stuove ionako pretihe vokale, koji se u najvećem dijelu koncerta nisu dobro čuli, a na bisu čak bili gotovo detronizirani. Lukeovi basevi isto nisu imali najjasnije figure, Troyeve gitare isticale su se otvoreno tek u solažama, kad su bile ‘puštene’na prve borbene linije, a jedino što je u većem dijelu imalo zdravi kontinuitet bile su Jonove bubnjarske linije. No opet, nije to sve u konačnici bilo tako loše da se ne bi moglo razaznati kako je Iced Earth izraženo homogen bend i bez obzira što mijenja članove kao aerodrom putnike, osjeća se snaga, kompaktnost, jedinstvenost, uigranost i razigranost, kao da je ekipa zajedno otkad bend postoji.
Ipak, glavni je problem bila neuobičajeno i neočekivano mlaka atmosfera među publikom, a bogme, bez obzira što se Stu opet pokazao kao frontman dorastao bendu kakav je Iced Earth, i sam je bend bio dosta rezerviran. Pa se stoga teško bilo oteti dojmu da je koncert nekako previše odrađen, onako rutinski, da mu je nedostajalo spontanosti, a i bombastičnosti i strasti koje inače krase nastupe Iced Eartha. Za razliku od Boogaloo 2009. kada je cijelo vrijeme sve ‘gorjelo’. No dobro, teško je to uspoređivati, tada je bend bio prvi puta kod nas pa je sve bilo ‘napaljenije’, letjelo se na krilima Mattova povrataka, bio je tu i Saxon… Ali, poznavajući Iced Earth, moglo je to biti bolje.
Sigurno će biti onih koji će reći da set-lista nije baš išla u prilog boljoj atmosferi i činjenica je da se dio ‘problema’ krije i u tome. Nedostajale su (valjda) stvari tipa “Anthem”, “Dracula”, “Melancholy (Holy Martyr)”, a pogotovo “I Died For You” ili “Declaration Day”, koje su u ključnim momentima uzavrelu atmosferu znale dovesti do predeksplozivnog stanja, a ‘potonulu’ dići do neslućenih visina.
S druge strane gledajući, pjesme koje su odsvirane također spadaju u red ponajboljih na izdanjima s kojih dolaze i jača im je potpora bilo nešto što se očekivalo. Od šest s novog albuma, među kojima prednjače “Plagues of Babylon”, “If I Could See You” i “Among The Living Dead”, preko “Dark Saga” s istoimenog izdanja, pa “Burning Times” “My Own Savior” ili “Blessed Are You” s antologijskog “Something Wicked This Way Comes”, koji je, pomalo iznenađujuće, ponudio čak pet naslova, “V” s “Dystopia” ili “Red Baron/Blue Max” s “The Glorious Burden”. Sve su to velike pjesme, ali očito ne dovoljno velike da izazovu publiku na dojmljiviju reakciju, kako to obično znaju one kojih ovoga puta nije bilo. Teško da bi odlična “Jekyl & Hyde”, koju znaju zasvirati na ovoj turneji, nešto promijenila.
Stu je s vremena na vrijeme progovorio koju i na hrvatskom, trudio se animirati publiku, bio dosta rastrčan, pjevački raspoložen i svojim performansom dizao sveopći dojam, no nije baš uspio popraviti sve nedostatke. Da baš nije sve najbolje, nije kako se očekivalo, osjetilo po završetku ‘regularnog’ dijela koncerta, kada poziva na bis gotovo da i nije bilo ili je bio, onako, više sporadičan, pojedinačan i neuvjerljiv. Ipak, Iced Earth je izašao i za bis pripremio prave energetske bombe – “Dystopia“, “Watching Over Me” i “Iced Earth“. Ali, i taj je dio ostao bez potpore publike u očekivanom formatu, samim tim i bez adekvatnog atmosferskog ugođaja. Možda dijelom i zbog slabe čujnosti vokala, no bez obzira na to, radi se o poznatim pjesmama, hit-naslovima bendove diskografije koji uvijek legnu ‘ko budali šamar’ i očekivao se puno jači feedback, više skandiranja, pjevanja refrena i glasnog odobravanja, što bi bila jagoda na šlag na torti ovog nastupa, kakvog god okusa bila, i nedvojbeno popravilo sveopći dojam. U takvoj je, nekako čudnjikavoj atmosferi dočekan kraj koncerta, uz obostrani pozdrav do nekog slijedećeg susreta.
Bez obzira na sve dobre i loše strane, za vjerovati je da si je svaki fan Iced Eartha mogao pronaći nešto što ga je obradovalo da s koncerta može otići doma zadovoljan i sam sebi opravdati dolazak. Čak i oni najprobirljiviji mogli su pronaći dobrih stvari u stotinjak minuta nastupa. Nije to bio najbolji Iced Earth, to će svi njegovi dobri poznavatelji priznati, ali opet, bio je to Iced Earth u kojeg treba vjerovati i kojeg je uvijek dobro vidjeti i čuti. Bio on u vrhunskoj ili, kao u ovom slučaju, tek u dobroj formi.
Set-lista:
Plagues of Babylon
Democide
Dark Saga
V
If I Could See You
Disciples of the Lie
Among the Living Dead
Burning Times
Red Baron/Blue Max
Blessed Are You
Vengeance Is Mine
Cthulhu
My Own Savior
The End?
A Question of Heaven
-bis-
Dystopia
Watching Over Me
Iced Earth
