U ponedjeljak 25.6. u Tvornici kulture je održan zagrebački koncert Joea Zawinula. Iako smo očekivali i priželjkivali vidjeti ga sa svojim Syndicateom, ovaj glazbenik nije nastupio s njima, već s mladim nadama jazz-akademije u Klagenfurtu. To je bilo prvo veliko iznenađenje, nakon kojeg su uslijedila još neka.
Koncert sjedećeg karaktera u klubu Tvornica bio je popunjen. Ponovno su prodali malo više ulaznica nego što uistinu stane ljudi u dvoranu, tako da su neki morali stajati na nogama skroz sa strane, ali što se mora, nije teško.
Joe Zawinul i njegov prateći bend počeli su koncert malo poslije 21h. U pratećem bendu bila je brass-sekcija, klavir, gitara, bubanj i udaraljke, te mali zbor od 6 vokala, uz, naravno, samog Zawinula na synthevima. Početak koncerta također je iznenadio publiku. Naime, od Zawinula smo očekivali nekakav fusion u ritmu world musica, s primjesama afričkih melodija, nešto slično onome što izvodi sa Syndicateom.
Prva pjesma bila je čisti jazz pisan za big band-orkestre, a Joe je umjesto svirača (i glavne zvijezde samog sastava) imao u stvari ulogu dirigenta. Po mom osobnome mišljenju, u toj ulozi se nije dobro snašao, a očito je i da ovaj sastav nije baš imao dovoljno vremena za uvježbavanje ovog repertoara, pošto su na nekim dijelovima zvučali dosta klimavo i neuigrano. No, publika bi sve ovo oprostila te je pljeskom među pjesmama pokušala ohrabriti ove mlade glazbenike. 
Ali kad nakon pljeska po završenoj pjesmi Joe Zawinul ljutito pogleda svoj sastav te im naredi da ponovno odsviraju posljednja četiri takta pjesme jer nisu bili dobri i precizni, onda to sve skupa više sliči na jednu probu, a ne na ozbiljan nastup. A publika, koja je u očekivanju koncerta ovoga genijalnoga glazbenika platila ulaznice, zaslužuje dobru predstavu, a ne probu.
Kako se koncert bližio kraju, bilo je sve više skladbi u stilu Joea Zawinula, a sve manje big band jazza, i Joe je imao priliku pokazati svoje kako sviračko, tako i skladateljsko i aranžersko umijeće, tako da po tom pitanju publika ipak nije ostala zakinuta. I atmosfera se sve više zahuktavala, a publika je očito dobro reagirala na ovakav repertoar pa su uspjeli prihvatiti ideju nastupa jednog od velikana svjetske glazbe kao pružanja neophodnog i jedinstvenog iskustva mladim talentima.
Koncert je prema kraju sve više imao atmosferu koja se očekivala, ali još uvijek je to sve zvučalo pomalo klimavo, kao da se svi muzičari izvlače, a ne da sviraju ono što znaju, vole i osjećaju. Po mom osobnome mišljenju, njima je trebalo još dva mjeseca zajedničkih proba prije odlaska na samu turneju.
Zadnja skladba imala je nekakav funky-ritam; uspjela je malo pomjeriti sjedeću publiku u ritmu glazbe i taman se očekivao veliki spektakl za kraj, kad je Zawinul najavio da je to sve, da se zahvaljuje zagrebačkoj publici što su bili tako divni te otišao s pozornice, ostavivši bend da sam završi nastup, što je ovima odlično pošlo za rukom. I publika je bila oduševljena.
Gromoglasan pljesak opisao je trenutačno stanje u dvorani, gdje je možda 800 ljudi uživalo u pravoj glazbenoj poslastici, te su tražili još. Međutim, Joe Zawinul nije izlazio. Gromoglasni pljesak trajao je možda 5-6 minuta, a Joea nije bilo. Nakon otprilike 5 minuta proloma oduševljenja u publici, Joe i njegov sastav ponovno su izašli, poklonili se, još se jednom zahvalili i otišli. Bez odsviranog bisa.
E sad, ja osobno mrzim ljude koji planiraju bis. Bio sam nedavno na Scorpionsima koji su odsvirali čitav svoj koncert te otišli znajući da će ih publika zvati na isplaniran bis, na kojem su onda odsvirali svoja dva najveća hita: “Wind Of Change” i “Heaven Sent Me An Angel”. Takvim bendovima, koji planiraju biseve, najviše želim da se jednog dana dogodi da oni tako završe koncert i da ih nitko živ ne pozove natrag. Pa onda nek’ ti hitovi koje su oni tako pomno planirali za bis propadnu te večeri. No, to je samo moje mišljenje.
S druge strane, Joe Zawinul ne spada u tu kategoriju. On očito nije planirao da će s ovim bendom uspjeti ovako dobro doprijeti do zagrebačke publike, pa nisu ni računali na bis. Ali kad je već uspio oduševiti publiku, nije bilo fer ni ostaviti ih bez bisa.
A sad gotovo neizbježni paragraf o lošem zvuku. Naime, ja sam došao u dvoranu poslije 21h, kad je već dobar dio tribina bio pun, te smo uhvatili mjesto u samom kutu. Kad je počeo koncert, na tom dijelu tribina čulo se samo brujanje basa, malo brassa i udaraljkaš (koji je, uzgred budi rečeno, po mom mišljenju bio i najgori član samog sastava). Ove ostale se moglo samo vidjeti.
Kad vi vidite da pijanist svira klavir, a ne čujete apsolutno ništa, to znači da nešto sigurno nije u redu. Također su se događale i situacije u kojima je sam Zawinul čuo da nešto ne valja i pokušavao mimikom signalizirati toncu da nije dobro. Ne znam, da sam ja organizator priredbe na koju dolazi glazbenik kalibra Joea Zawinula, ja bih se zasigurno potrudio imati zvuk kakav jedna veličina poput njega i zaslužuje.
Na kraju, kako zaključiti ovu večer? Sve u svemu, ništa posebno. Bila je to jedna lijepa večer, koju je organizator uspio održati uz pomoć Austrijskog kulturnog foruma, a koja je zadovoljila oko 800 prisutnih gledatelja, ali se ne mogu oteti dojmu da je tu nedostajalo još barem dva mjeseca uvježbavanja.
I ne mogu reći da nisam očekivao više od slavnog Joea Zawinula, iako je njegova inicijativa pomaganja mladima i pružanja ovakvog iskustva talentiranim nadama uistinu hvale vrijedna, i zasigurno nešto što će svi koji su imali čast svirati s njim pamtiti do kraja života.
foto: t.c
