U organizaciji Koncertne direkcije Zagreb i Austrijskog kulturnog foruma 25. je lipnja je u zagrebačkoj Tvornici kulture nastupio vodeći svjetski klavijaturist Joe Zawinul. Tom prigodom svirao je uz skupinu studenata Glazbene akademije u Klagenfurtu među kojima su bila i trojica Hrvata: pjevač Pavle Miljenović, te klavirist Maasej Kovačević i bas gitarist Ante Jurinović koji su oduševili sjajnim solima.
Izvodili su Zawinulove skladbe iz raznih razdoblja, ali i njegove obrade standarda “Dizzy’s Business” i “Little Rootie Tootie”. Osebujnim pristupom, spontanošću i uvjerljivošću Zawinul je opravdao očekivanja vjernih obožavatelja koji su na njegov zagrebački koncert došli iz svih krajeva Hrvatske, ali i drugih susjednih zemalja.
Svirate li još uvijek svoje najveće hitove?
Mislim da nikad nisam imao hit. Nikad u svojem životu nisam svirao neki hit.
Ali vi ste stvorili hitove.
Od mojih hitova “Birdland” sam zadnji put svirao 1984. s Weather Reportima i to vrlo kratko u dodatku koncerta, svega šesnaest taktova.
Jeste li pisali nove skladbe za ovaj koncert?
Svaki dan pišem nove skladbe.
Kako ste zadovoljni knjigom Briana Glassera “In A Silent Way: A Portrait Of Joe Zawinul“?
Nisam zadovoljan.
Zašto?
Zato što nikad nisam odobrio tu knjigu. To nije loša knjiga, ali nikad ju nisam odobrio.
Zašto?
Jer mi se ne sviđa autor. Jednostavno mi se ne sviđa. Nikad nisam odobrio tiskanje knjige, ali svatko može napšisati knjigu o bilo kome. U njoj nije sve točno, ali intervjuirao je mnoge glazbenike koji su svirali sa mnom i koji me dobro poznaju. To nije loša knjiga.
Koju knjigu predlažete za proučavanje života i djela Joea Zawinula?
Postoji knjiga koja se zove “Zawinul: Ein Leben Aus Jazz” austrijskog pisca Gunthera Baumanna. Jako je dobra. Vrlo je točna i precizna. Zajedno smo ju napisali. U Japanu je objavljena jedna knjiga, ali samo na japanskom, koja je također korektna. No, nisam bio uključen u pisanje te knjige.
Poznati ste i popularni u Japanu. Zašto glazbu poput jazza, koju su izmislili Amerikanci, više cijene u Japanu nego u Sjedinjenim Državama?
Više ju cijene i u Europi. Uvijek je bilo tako.
Zašto?
Mnogo je razloga zašto je tako. Kad je Wynton Marsalis došao na scenu kao mlad svirač, postojao je strah da će jazz glazba svih tih crnih velikana biti zaboravljena. Taj je strah bio neosnovan, ali razumljiv. Mnogo se toga događalo, pojavio se rock and roll i mnogo drugih stilova poput heavy metala, fusiona ili kako su ih već zvali. U glavama Wyntona Marsalisa i članova njegove obitelji bio je usađen strah da će biti zaboravljeno kako je jazz nastao. Iz tog straha kreirao je nešto što je zapalilo staru vatru. Pokrenuo je pristup kojim se ne želi unapređivati već samo interpretiarti glazba velikana, a to je krivo.
Glazbenici moraju nastojati ići naprijed. Naravno da moraju poštivati tradiciju. Nitko ne poštuje tradiciju više od mene. Svirao sam sa svim tim glazbenicima i znam o čemu se radi. Svirao sam s Colemanom Hawkinsom, Benom Websterom, glazbenicima iz Ellingtonova orkestra, Milesom Davisom i drugima. Važno je učiti na tim postavkama, a tada moraš nastojati krenuti naprijed kao osobnost. Amerika je izgubila tu povezanost, kontinuitet. Sve je stalo. To je glavni razlog. No, danas je malo drukčije.
U studenom prošle godine prvi sam put sa svojim Syndicateom svirao u Lincoln Centeru koji je ‘sagrađen za Wyntona Marsalisa’. Bio je to velik uspjeh. Nakon svih sjajnih koncerata koji su se tamo dogodili moj je bio najzapaženiji. Dozvolili su da se moja glazba svira u toj dvorani u kojoj inače organiziraju samo koncerte bebopa i svih tih starih, tradicionalnih jazz stilova. Mojim je koncertom taj princip slomljen.
U New York Timesu je spomenuto da je to bila velika prekretnica poput one što ju je napravio Benny Goodman nastupivši u Carnegie Hallu 1938. Bio je to povijesni koncert. U Americi još ima dobrih glazbenika, odličnih glazbenika, ali nema nikoga s istinski osebujnim stilom.
Nije li Bobby McFerrin, koji je surađivao s vama, jedan od takvih kretivnih glazbenika otvorena duha?
Mislim da nije. Prestao je napredovati prije dvadeset godina. Nedugo sam svirao s njim. Pokušavali smo, ali on je preduboko u komercijanim vodama, u nastojanju da se svidi publici. Važno mu je da glazba bude zabavna, ali ne bi u sve što radi trebao uključivati publiku. To nije dobro. Izgubio se u tome. Bio je sjajan, ali više nije. Ne želim na bilo koji način biti uspoređivan s njime. Ja se uvijek krećem prema nečemu što još nisam iskusio.
Preferirate li Mariu Joao?
Nisam sklon preferirati ništa. Stvari su takve kakve jesu. To je kao naranča i jabuka. Ne možemo reći da je naranča bolja. Ne surađujem mnogo s ni jednim od tih glazbenika. To što napravimo jedan zajednički koncert ne znači da surađujem s nekim. Nisam surađivao s Mariom Joao. U zadnjih deset godina dva ili tri puta smo nastupili zajedno, a to može bili jako lijepo. Bobby McFerrin je bio mnogo, mnogo bolji, ali zarobljen je u rutinu. U trenutku kad uđeš u rutinu postaješ rutina.
Kad govorimo o pjevačima što mislite o Dinah Washington?
Nevjerojatna! Bila je najbolja.
Kako ste se osjećali svirajući s njom?
Jako dobro. Čula me kako sviram i ponudila mi je da sviram s njom. Pozvala me u klub u kojem je nastupala i tada me pozvala na pozornicu. Na pozornici, pred publikom u newyorškom Village Vanguardu, ponudila mi je posao. S njom sam svirao dvije godine. Bio sam glazbeni direktor njezina sastava. Vodio sam taj sastav u kojem su svirali svi ti crni glazbenici. Nastupali smo u afro-američkim kazalištima u Harlemu, Chicagou, Philadelphiji, Los Angelesu i drugim gradovima. To je za mene bilo sjajno doba učenja.
U svojem je srcu uvijek nosila blues.
Nije samo to. Mnogi ga imaju. S bluesom treba biti pažljiv. I ti također vjerojatno osjećaš blues. Ali to nije taj blues. Svatko ima neku vrstu bluesa.
Po mojem mišljenju najznačajnje razdoblje u vašoj karijeri pratećeg glazbenika bilo je ono koje ste proveli svirajući u skupini Cannonballa Addereleya. Kako ste se osjećali svirajući u toj, jednoj od najboljih jazz skupina šezdesetih?
Jako dobro. Ljudi često kažu da dolaze na moje koncerte i čuju Cannonballa. To je razumljivo jer sam kasnijem razdoblju suradnje s Cannonballom bio glazbeni direktor njegova sastava. Pripremao sam glazbu, vodio probe i formirao glazbeni koncept skupine. Do tada su svirali uobičajenim pristupom – fantastično, ali sa zastarjelim konceptom. Ja sam u skupinu donio novi koncept.
Kako je na vas djelovalo to što je ta skupina izvodila i vaše skladbe od kojih su neke postale hitovi?
Napisao sam pedeset i četiri skladbe koje smo snimili s Cannonballom. Pedeset i četiri moje skladbe. No, napisao i mnogo druge glazbe. Neke su postale jako popularne, ali to ne znači da su bolje od drugih. Treba biti pažljiv s proglašavanjem hitova. Hitovu su obično skladbe koje su najgore glazbene kvalitete. To su najjednostavnije skladbe koje svatko može odzviždati. Vrlo malo odličnih skladbi postaje hitovima.
Jedan od njih je vaša skladba “Money In The Pocket”. Kako ste zamislili album koji ste nazvali po toj skladbi?
Ne znam.
Jeste li željeli nastaviti svirati u duhu glazbe što ste ju ostvarivali s Cannonballom Adderleyem ili ste željeli donijeti nešto novo?
Ja sam tu glazbu osjećao odavno. Glazba je glazba. Nisam pristupio Cannonballovu sastavu zato što je on mislio da imam isti feeling koji on ima nego zato što sam imao vlastiti feeling.
Kao klasično školovan glazbenik koji je došao iz Europe, a tada ste već imali bogato jazzističko iskustvo, bili ste kompetentni svirati third stream. Kako ste zamislili album “Rise & Fall Of The Third Stream” koji donosi upravo taj pristup?
Ne volim taj album.
Zašto?
Ne volim taj album jer nije bilo dovoljno vremenea za njegovu realizaciju. Snimili smo ga za šest sati. Napravili smo to, ali bez dovoljno pažnje. Kad nešto radim volim se tome posvetiti.
Kako ste zadovoljni radom kluba “Birdland” u Beču kojeg ste osnovali prije nekoliko godina?
Vrlo je teško odgovoriti na to pitanje. To je izvrstan, ali težak projekt. Bez državne pripomoći vrlo je teško voditi takav klub. Na samom je početku bilo potrošeno mnogo novaca i zbog toga smo vrlo rano dospijeli u financijeske poteškoće. No, unatoč toga, nakon tri godine klub je još uvijek otvoren. To je ipak uspjeh.
Davor Hrvoj
(Foto: Davor Hrvoj)
