Helloween
Straight Out of Hell
Datum izdanja: 18.01.2013.
Izdavač: Sony Music / Menart
Žanr: Power Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Tradiciju da mu albumi izlaze ili na sam ili oko dana, odnosno Noći vještica, Helloween je napustio nakon tri izdanja, koja su donijela novi uzlet u karijeri ovog epskog benda.
U skladu s tim, četrnaesti album “Straight Out Of Hell” donio je i
određene promjene u soundu u odnosu na tri prijašnja, no te su promjene
dio nečega što ne možemo pripisati inovativnosti već prije želji da na
svakom albumu zvuče drukčije. Bar malo, ili malo više.
I to Helloweenu dosta dobro ide, jer nakon epičnijeg, progresivnijeg “Keeper Of The Seven Keys Part – The Legacy“, pa “Gambling with The Devil“, albuma s vjerojatno najjačom heavy orijentacijom u diskografiji, i zamračenijeg, nešto sirovijeg povratka u najraniju prošlost uz “7 Sinners“, ovaj album donosi kombinaciju true i modernog power metala s heavyem, za koji se danas obično koristi naziv ‘melodični power metal’. Kao da power sam po sebi nije melodičan, ali dobro, neka bude tako.
Pjesme su u najvećem dijelu multipartitativnih struktura, s ritmičnom fleksibilnošću, a dio ih je i s bržim, himničnim power kontinuitetima i frapirajućim, pamtljivim i raspojasano-raskošnim melodijama kao jednim od najznačajnijih Helloweenovih obilježja. Velik je naglasak na gitarskom radu, pa je tako sve napunjeno kolosalnim, slojevitim riffovima ispunjenim melodijama, koje u kombinaciji s brzinom djeluju zaista impresivno, baš kao i solaže koje imaju notu ozbiljnosti, ali i otkačenosti i neobuzdanosti.
Andijevi vokali zvuče poprilično dobro, gušće i dublje nego što smo naučeni, bez pretjerane generičke piskutavosti, bubnjevi razaraju od početka do kraja, premoćni su, s velikim obujmom korištenja duplih pedala koji se prilagođava brzinskim orijentacijama pjesama, a bas sekcije i klavijature odišu decentnošću i diskrecijom. S dodatkom da se čini kako je klavijaturistička platforma (Matthias Ulmer) najčvršća i najposloženija Helloweenova dosad. Moguća boljka albuma mogla bi biti ta što nema nekolicinu dobrih pjesama, nema nekih koje bi povukle cijeli album, više se onako čine jednom poprilično zdravom i ujednačenom cjelinom što im, u konačnici, može biti i pozitivna strana.
Pozitivna je strana i ta da je Helloweenov album napokon, rekli bismo nakon više od 12 godina i “If I Could Fly”, najavila jedna i više nego dobra pjesma, u ovom slučaju “Nabataea“. Tekstualno je to jako zanimljiva stvar, govori o prapovijesnom kraljevstvu Nabataea i gradu Petra, koje se nalazilo na prostoru današnjeg Bliskog istoka gdje se prva demokracija razvila prije 3500 godina, predmetu brojnih istraživanja, kojima se, eto, pridružio i Helloween. Stvar je to jakog povijesnog naboja s kompleksnijom strukturom, uvodnim poigravanjem syntha i sola, brzim ritmovima koje razbijaju bubnjevi, usporenijim epskim refrenom, te staloženijim dijelovima uz impulzivnije akustike, podupiruće klavijature s orkestralnim pečatom, prejakim solom i preko sedam minuta trajanja, što je čini najdužom na albumu i kompletnijom od skraćene singl verzije.
U kategoriju poweraških himni s potencijalom ubrajaju se “Far From The Stars” i “Straight Out Of Hell“, stvar s prejakim gitarskim radom, piano u nabijenoj, srednjeritmičnoj “Waiting For The Thunder”, ponajboljoj pjesmi albuma, podsjeća na “If I Could Fly”, dok balada “Hold Me In Your Arms” uz akustične gitare, piano, orkestralije, sjetne i pune vokale, te pribrane gitare donosi više tmurnije atmosfere i emocija. Usprkos zgusnutijim gitarama, ozbiljnom klavijaturističkom podlogom i ambijentalnijim interludijem, “Live Now!” skoro je pa neozbiljna pop-power-metal pjesmica, “Far From The Stars” i “Asshole” u svom srednjem ritmu donose dosta distorzija, teških konstrukcija, a dijelom i konfuzije, dok je “Wanna Be God” u svoje dvije minute tek nagovijestila potencijal.
Tendencija zamračenije atmosfere kako se približava kraj albuma nastavlja se u “Make Fire Catch The Fly“, pjesmom koja miksa spori i brzi ritam, ali zadržava energičnost i gitarsku nabijenost, te u “Church Breaks Down“, koja govori o nepravdama crkve, a sadrži pripadajuću zvonjavu, zborsko misno pjevanje, nakon čega kombinira brže power i umjerenije heavy ritmove, a ‘sječe’ je interludij s melankoličnim solom i još jednim crkvenim pjevanjem.
Ne treba sumnjati da će se ovaj album dopasti fanovima Helloweena, i to ne samo zato što je to album omiljenog im benda, već i zato što je doista dobar i što donosi nastavak kontinuiteta dobrog rada benda koji je svojevremeno promijenio ili je možda bolje reći, popunio metal scenu. Kontinuitetu rada u prilog svakako ide i ekipa koja ga je radila (Deris/Grosskopf/Weikath/Gerstner/Löble, plus Bauerfeind), a koja je također postigla određeni kontinuitet i mogli bismo je nazvati dobitnom kombinacijom u vremenima modernog powera, u kojima su se mnogi nositelji tog subžanra naprosto pogubili. Najkraće rečeno, album je to kojim je Helloween još jednom pokazao da je zasluženo na tronu power metala i da se s njega ne misli maknuti tako brzo.