Vukovi spremni za okršaj

Lonewolf je bend koji dolazi iz poznatog francuskog zimovališta Grenoblea, iduće će godine proslaviti 20. rođendan, a ove s petim albumom “Army of the Damned” desetu diskografsku obljetnicu. Naime, prvi je album, “March Into the Arena”, objavio 2002. godine.

“Army of the Damned” je više-manje klasično heavy/power ostvarenje, na kojem se neće naći puno različitosti od velike većine sličnih. Jedno od njih leži u vrlo odlučnim, grubo-hrapajućim vokalima Jensa Börnera, koji podsjećaju na Grave Diggerova Chrisa Boltendahla i Rock ‘N’ Rolfa iz Running Wild, a koji se vrlo kvalitetno nadopunjuju sa epiziranim zborovima.

Album je dosta darkerski orijentiran, pjesme imaju borbeni duh, izmjenjuju se u srednjim i bržim ritmovima, izrazito su epskih struktura s jakim gitarskim, ponekad ‘zamućenim’ riffovima, i naročito finim ‘cleany’ solažama, te ‘double-bass’ bubnjanjima koji na mjestima uspješno razbijaju moguću monotoniju sporijih ritmova.

Prva stvar “Lonewolf” dosta je atmosferična, s uvodnom onomatopejom grmljavine, akustikama i sporijim ritmom koji se transformira u pravi heavy-power-speed brzanac kroz jasna i odmjerena gitara-bubanj instrumentaliziranja i himnične refrene, koji kombiniraju i spajaju solo i zborsko pjevanje, a jedna od grubljih, ‘otresitijih’ pjesama je “Crawling To Hell“.

Koralsko pjevanje uvod je u “Army Of The Damned“, srednjeritmična, ali visokoenergetska pjesma “The Last Defenders” nudi kombinaciju srednjeg i bržeg ritma kroz sinhronizirane i usuglašene ritam/solo gitare, ‘hevijanu’ i gostovanje Blazea Bayleya nudi ponajbolja “The One You Never See“, a nove himnične ritmove i odjavne akustike “Tally Ho“.

Uglavnom, jedno zahvalno djelce scene koja je nekada u Heavenlyu imala svog značajnog predstavnika. Lonewolf nema potencijala da povuče za sobom neku novu generaciju francuskih poweraša, no generalno, na svjetskoj sceni ima što tražiti. I pokazati.