Nit’ su iz Bombaya, nit’ su na biciklu

Unatoč neobičnom imenu za bend iz Londona, Bombay Bicycle Club i njihov debi “I Had The Blues But I Shoot Them Loose” imaju epitet jednog od najiščekivanijeg otočkog diskografskog izdanja. Razloga za takvu percepciju je pregršt pa krenimo redom.

Bend (prvobitnog imena The Canals) osnovan je 2005. godine, a svi su mu svi članovi imali 15 godina. Kako to obično biva, svirali su na školskim zabavama mukotrpno radeći na svojoj budućoj slavi. 2006., godine koja je barem za sada ključna u daljnjem razvoju ovog simpatičnog benda, prijavljuju se i pobjeđuju na natjecanju ‘Road To V’, što ih je iz potpune anonimnosti lansiralo bliže, pa recimo trećoj ligi britanskih bendova. Za početak dovoljno jer im je pobjeda na tom natjecanju širom otvorila vrata na svim većim britanskim rock festivalima uključujući i T in the Park i Reading.

Sve je to naravno odlično za novi, mladi bend, ali kada ih je pod svoju producentsku palicu uzeo proslavljeni Jim Abbiss, njihov se album tek tada počeo iščekivati s velikim nestrpljenjem. 2008. godine potpisuju za Island Records i sve je bilo kao u bajci. Ostalo je jedino čekati album da konačno izađe i opravda (ili pak ne opravda) očekivanja. Rezultat je uglavnom uspješan, uz neke iznimke.

Već u uvodnom instrumentalu “Emergency Contraception Blues” dobiva se poprilično jasna slika kako taj bend uopće zvuči. Melodične gitarske melodije isprekidane bučnim i brzim prijelazima da se na momente stječe dojam da je bend puno žešći negoli zapravo jest.

“Lamplight” se u potpunosti glazbeno nadovezuje na uvodni instrumental, a vokal Jacka Steadmana neodoljivo podsjeća na onaj Tom Smitha iz Editorsa. Prvi singl “Evening / Morning” jedna je od najboljih pjesama na albumu; čvrsti i ritmični bas u uvodnom dijelu, preko klasičnog rock početka sve do melodičnog i lako pamtljivog refrena.

“Dust On The Ground” je također jedna od upečatljivijih pjesama gdje su se uspjeli približiti Interpolu. Već uz ove dvije usporedbe, možete zaključiti da se glazba ovog benda uglavnom vrti oko Editorsa, Interpola i The Smithsa, iako je u nešto smirenijoj “Ghost“, u kojoj više do izražaja dolazi vokal koji se u ovoj pjesmi trudi zvučati Morriseyskim.

Najavni singl “Always Like This” je u svakom slučaju najoriginalnija pjesma na albumu, iako po kvaliteti i ne spada u onaj privilegirani red najboljih. “Magnet” je živahna indie poskočica koja će, iako u glazbenom smislu ne donosi ništa revolucionarno, možda ostati njihova najzapaženija stvar. Album završava pomalo iznenađujuće – u potpunosti akustičnom “The Giantess” koja je sama za sebe solidna pjesma, ali onako u kompletu s cjelokupnim albumom zvuči nekako nepripadajuće.

Jim Abbiss i Bombay Bicycle Club napravili su solidan posao i iako nije revolucionaran poput svojedobne pojave Arctic Monkeysa, ovaj bend zaslužuje šansu i trebamo im je pružiti. To ukazano povjerenje opravdat će, nadam se, sljedećim albumima.