Robert Plant/Alison Krauss
Raising Sand
Datum izdanja: 09.11.2007.
Izdavač: Decca / Aquarius Records
Žanr: Country
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Debelo u sjeni ponovnog okupljanja i londonskog nastupa Led Zeppelina, Robert Plant je s američkom bluegrass zvijezdom Alison Krauss objavio album “Raising Sand“. Ipak, taj izraz ‘debelo u sjeni’ treba s velikom zadrškom uzeti za Ameriku, jer je tamo album došao na drugo mjesto prvog tjedna po izlasku i prodan je u 112.000 kopija.
Što znači da su Ameri jako dobro znali što im je ponuđeno. Koliko god to bilo gotovo pa nevjerojatno, to je najbolji solo plasman dvadeseterostruke dobitnice Grammya i čovjeka koji je s Led Zeppelinima osvajao čelna mjesta k’o od šale. A nije da Robert i Alison sve to nisu zaslužili. Naprotiv.
“Raising Sand” je doista izvanredan, odmjeren, dobrim dijelom i eksperimentalan album, koji je izmiksao nekoliko stilova kao što su country (najviše), folk, blues, american roots, gospel i rock. Možda i još neki, kojeg ili nisam rezonirao ili sam propustio zapaziti. Pjevane su i svirane ovdje pjesme brojnih priznatih autora, uglavnom ‘starijih’ majstora od formata, kao što su Tom Waits, Naomi Neville, Gene Clark, Phil i Don Everly, Milton Campbell, Mel Tillis ili Sam Phillips.
One su odrađene na novi, (p)rearanžrani način, a očekivano, glavna su im pokretačka snaga izrazito dominantne vokalne izvedbe, s time da njihova koncepcija i način na koji je rađen i produciran album puno više odgovara Alison. Koja doista ima fenomenalan glas, a uz to ga jako dobro zna koristiti i u svim se navedenim stilskim kretanjima snalazi i više nego dobro.
Iako u, uvjetno rečeno, dosta nepovoljnijem položaju, i Plant je svoj posao odradio na najbolji mogući način. Uspio je obuzdati svoje prirodne pjevačke mogućnosti i afinitete, ali nikako ne na način da bi ih sputavao u bilo kojem obliku, već se uspio prilagoditi i Alison i formi i zahtjevima koje su pojedine pjesme stavljale pred njega. Poglavito su lijepe suradnje u nježnim duetima, koji dijelom otkrivaju i njegovu osjećajniju, do sada manje istraženu stranu.
Tako nešto, mislim na snimanje ‘tuđih’ pjesama, Plantu nije strano, no ono što je napravio 2002. godine s “Dreamland” ipak mu je bilo stilski dosta bliskije pa ovdje zaslužuje još više komplimenata. Ipak se morao puno više potruditi, jer bez maksimalne prilagodbe i tolerancije, ovaj poprilično lagani album sigurno ne bi ispao tako dobar. Album koji, da ne bi upao u totalnu melankoliju koja bi eventualno prerasla u dosadu, ima svojih ubrzanja, a poradilo se dosta i na ‘dizanju’ vokalnog i gitarističkog izričaja.
‘Totalna’ vokalna suradnja vlada u srednjeritmičnoj “Rich Woman“, koju obilježavaju i laganije solaže, te pogotovo jazzu ‘pripadajući’ basevi. Vrlo je pamtljiva “Sister Rosetta Goes Before Us“, sporiji country naslov s većim Alisoninim angažmanom, kako kroz pjevanje tako i violinu, te uvijek dobrodošlim bendžom, s kojim riječ ‘country’ dobiva svoj (pre)puni smisao.
“Please Read the Letter” ima malo zeppelinskog dodira, izraženijeg Plantovog pjevanja i ‘gitarskijih’ dijelova, što ne čudi, jer se radi o pjesmi izašloj na Page/Plantovom albumu “Walking into Clarksdale” iz 1998. godine. A jače, ali ipak u umjerenim varijantama, izljeve gitarističkog ‘gnjeva’ sadrži “Nothin“, pjesma Townesa Van Zandta.
Zanimljiv omjer povratka u neka sretnija vremena nudi ‘rockabilliyevska’ “Gone Gone Gone (Done Moved On)“, u originalu stvar Everly Brothersa, a ‘full vokalna’ Alison do izražaja posebno dolazi i u “Trampled Rose“, gdje se čuju jasne violine, akustične gitare i malo je mističnija atmosfera.
Ipak, mirnoća i smirenost najveća je odlika ovog albuma, a takvim ga dodatno okarakterizira i finalna “Your Long Journey“, prekrasna balada, s puno gospelskih osjećaja. Upravo me ovaj izraz asocirao i dao mi ideju da ovaj album nazovem gospodskim, jer u njemu mogu doista uživati istinska gospoda. I to bez obzira na činjenicu iz kojeg društvenog staleža dolaze.