Irska krv, englesko srce i svjetski album

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja izlaska njegova novog albuma u prošloj godini, novi, deveti solistički album poznatog manchesterskog karizmatika Morrisseya napokon je dočekao svjetlo dana.

“Years Of Refusal” donosi dvanaest novih melodijski zaraznih pjesama, predstavlja tipičnog Morrisseya kao tekstopisca te izvrstan prateći sastav u kojem dominiraju bubnjevi, snažne bas dionice te distorzirana gitara.

Iako je studijski neaktivan od svojeg posljednjeg albuma “Ringleader of the Tormentors“, za Morrisseya se nikako ne može kazati da ljenčari.

Medijska šutnja za njega je gotovo nepoznata te neprestano popunjava novinske stupce kratkim, ali za javnost zanimljivim pikanterijama; od odluke da će nastupiti na Eurosongu da spasi svoju domovinu katastrofalnih pjevača do izjave da piše autobiografiju kako bi ispravio sve gluposti koje su o njemu iznesene. Špekulacije o okupljanju The Smithsa su gotovo svakodnevne i više gotovo nitko ne obraća pozornost na njih.

Mozz je jedan od pjevača koji su se uspješno uspjeli osloboditi imena bivšeg mu sastava The Smiths te je nastavio uspješnu solo karijeru. Od odličnog albuma “Viva Hate” iz 1988., preko isto takvih “Your Arsenal” i “Vauxhall And I”, pa sve do posljednjeg, on već dvadeset godina uspjeva održati status jednog od posebnijih glazbenih karizmatika na sceni.

Naravno, u solističkoj karijeri je imao i neuspjelih uradaka poput albuma “Kill Uncle” ili “Southpaw Grammar”, ali to se ne odnosi na razdoblje od 2004. godine i izvrsnog albuma “You Are The Quarry” do upravo objavljenog “Years Of Refusal”, stoga se slobodno može reći da je Morrissey ušao u zlatnu fazu svojeg stvaralaštva.

Albumom dominiraju preciznost, odlučne i oštre melodijske crte te njegov već prepoznatljiv rukopis. Sličnost s albumom “You Are The Quarry” je tim razumljivija znajući da je za produkcijski dio oba uratka odgovoran isti čovjek, Jerry Finn.

Od instrumentarija, već na prvo slušanje zamjetljiva je dominacija bubnjeva Matt Walkera u prvom dijelu albuma (osobito u energičnom maršu u “Mama Lay Softly On The Riverbed“), te snažna punk-garage-alt-rock gitara Boz Boorera u uvodnoj “Something Is Squeezing My Skull“, dok u finalu pjesme “When Last I Spoke To Carol” dolazi do zajedničkog crescenda podebljanog puhačima u ritmu salse. Nikako se ne smije zaboraviti gostovanje gitarističkog barda Jeff Becka koji je svoj obol dao u pjesmi “Black Cloud“.

U svojem, kako ga naziva,’najjačem albumu do sad’ Morrissey se ponovno predstavlja kao vokalist koji vješto kombinira uzvišene tenorske dionice s ekspresivnim, gotovo glumački opipljivim izgovaranjem stihova.

Tekstualno, nastavlja tradiciju ciničnog, zajedljivog i prilično pesimističnog kroničara ljubavi (primjerice “I was driving my car / I crashed and broke my spine / So yes there are things worse in life than / Never being someone’s sweetie“).

Zanimljivo, album počinje stihom “I’m Doing Very Well” a završava pjesmom “I’m OK By Myself“. Naravno, preslušavanjem se zaključuje da ustvari ni jedna ni druga izjava nisu istinite, već tipični mozzovski uvodi u još jednu ljubavnu apokalipsu.

Morrisseyev deveti studijski album ne predstavlja revolucionaran pomak u originalnosti, ali predstavlja prepoznatljiv autorski rukopis, na temelju kojeg gradi većinu svoje karijere, te brojne zarazne melodijske dionice. Stoga, iako mu naslov glasi ‘Godine odbijanja’, “Years Of Refusal” je i više nego prihvatljiv.