Romska punk opera

Komplicirani naslov ovog albuma prati prije svega i komplicirana priča koja stoji iza njega. Za one mlađe, kao i za one koji su nekim čudom prespavali kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, to je bilo vrijeme vrhunca Bijelog dugmeta i Emira Kusturice.

Kusturičin film “Dom za vešanje” (“Time of the Gypsies”) u to je vrijeme bio veliki hit kao i soundtrack koji je bio svojevrsno malo remek-djelo Gorana Bregovića.

Glazbena tema “Đurđevdan” u izvedbi Alena Islamovića (prevedena i obrađena tradicoinalna romska pjesma “Hederlezi”) doslovno je obilježila tadašnju generaciju, a sve skupa je učinilo mnogo za popularizaciju romske kulture.

S druge strane, Zabranjeno pušenje i njihova “Top lista nadrealista” bili su također na svom vrhuncu, a poveznica s filmom je bio režiser istog, Emir Kusturica, koji je i sam bio član Zabranjenog pušenja u tom razdoblju.

Rat je učinio svoje i cijela ta sarajevska ekipa raspršila se po svijetu. Dr. Nele Karajlić (Nele Janković) u Beogradu osniva istočnu verziju Zabranjenog pušenja te je nastavio s glazbom u stilu koji je bio poznat i drag ljubiteljima Zabranjenog pušenja. I tada se dogodio film Kusturičin film “Crna mačka, beli mačor”.

Nakon više godina kreativne obamrlosti Kusturica se vraća temi Roma i njihovom načinu života te pri realiziciji filma angažira Karajlića koji radi zaokret prema etno zvuku, mijenja ime benda u TheNoSmokingOrchestra. I dok je strana publika jako dobro prihvatila taj glazbeni izričaj, njihova domaća ih je dočekala na nož te ih je i sada lakše čuti na nastupima u Europi nego kod kuće.

“Emir Kusturica’s Time of the Gypsies Punk Opera” je soundtrack njihovog najnovijeg projekta, punk opere prema scenariju filma “Doma za vešanje”. Autori glazbe i prijevoda su Nele Karajlić i Dejan Sparavalo, koji su, gledano s odmakom, napravili bolji posao od Bregovića.

Tekstovi su mahom na romskom jeziku, s dobrim dijelom srpskih, talijanskih i engleskih stihova. Osim Karajlića i Sparavala na glazbi je radio i Stribor Kusturica (sin Emira Kusturice), napisavši ambijetalnu “Perhan sovel“, koja se sasvim skladno uklapa u kompletan dojam djela.

Glazba se uvelike oslanja na romsku tradicionalnu glazbu i ritam, orkestiranu (izvrsna izvedba Budimpeštanskog simfonijskog orkestra) i tek ponegdje s prekidima električnih gitara i natruha rock i elektronske glazbe.

Izvrsna ilustracija izmiješanosti različitih glazbenih pravaca je “Evropa” (u izvedbi neponovljivog Karalića), koja na trenutke opasno podsjeća na melos što izbija iz nažalost sve brojnijih narodnjačkih klubova.

Za ljubitelje filma i Bregovićevog “Đurđevdana” mali šok će prirediti “Hederlezi” u izvedbi Stevana Anđelkovića (Perhan) i Milice Todorović (Azra). Tonom i sadržajem prigodnija ugođaju filma-opere, zvučat će čudno i svako malo ćete očekivati Islamovićev grlati vokal.

Opera je postigla veliki uspjeh izvedbama u Pariškoj operi dok se za 2009. najavljuje premijera u New Yorku. Tanka je granica između etno glazbe i narodnjaka najobičnijih. “Čik,čik pogodi” bi se savim ugodno snašla i na primjerice zadnjem Severininom albumu koji odiše narodnjačkim izričajem i melosom, dok je ovdje ipak kao dio jedne veće cjeline deklarirana kao etno.

Album “Time of the Gypsies”, kao i sama opera u cijelosti definitvno nisu za svačije uši, ali s druge strane umjetnička vrijednost i izvođačka kvaliteta su ipak neupitni.