All That Remains
The Fall Of Ideals
Datum izdanja: 10.07.2006.
Izdavač: Razor & Tie / Trolik
Žanr: Metal
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Svako razdoblje ispali poneki novi stil, poneki novi bend i poneku novu metal tvorevinu. Metallica je za sobom povela metal, pa je Nirvana na sebe dobila naljepnicu tog novog grunge pokreta, onda su se javili Korn i Limp Bizkit i dali metalu neku modernu liniju. Sve skupa, čini se da je stilova sve više i da vam je sa svakim novim stilom ponuđeno još više kombinacija za njihovo međusobno miješanje.
Prije par godina metalci su odjednom pokušavali biti gitaristički najžešći na svijetu, a da su u isto vrijeme ridali nad svojim ljubavnim jadima, pjevali o drapanju svojeg srca, svemu dali neki hard-core stav i iz studija je izašao metal-core.
E sada, sve je to divno i krasno, ali svako razdoblje će nagnati razno razne likove u cijeloj priči koji će na scenu gurnuti još barem petnaest tisuća istih i nepotrebnih bendova.
All That Remains nisu samo gurnuti, jer postoje skoro 10 godina (pjevač Phil Labonte pjevao je u Shadows Fall), ali su svojim trećim albumom, osim velike promjene pretvoreni u još jednog prosječnog klona.
Iako ih je u visine trebao vinuti prošli album “This Darkened Heart”, to se dogodilo tek sada, sa “The Fall Of Ideas“. Albumom koji im je u nekom čudnom smislu proširio obzore i vidike, ali u vidu komercijalizacije i dodavanja ogromne količine neke metalne melodije. S time su dobili nekoliko MTV-ju prihvatljivijih refrena (čitaj: novca), ali i optužbi da su sada ništa drugo nego klonovi od Atreyu. Producent Adam Dutkiewicz iz Killswitch Engage također je doprinio zvuku i stilu koji su već dugo zaštitni znak njegovog benda.
Početak albuma u pjesmama “Not Alone“, “We Stand” i prekomercijalnom singlu “This Calling” predstavljaju se onim uobičajenim vrišti kiticama i pjevaj melodične refrene. Postoje dobri trenuci, puno energije, ali sve gubi na smislu kada se identična formula isprekidanih brzih rifova koje prati dupla bas pedala, ponavlja iz pjesme u pjesmu.
Sve se malo promijeni kad vokal na najbržoj i brutalnoj “The Weak Willed” i “Become The Catalyst” umjesto urlanja upotrijebi duboki death metal glas, pa ga opet zamijeni visokim kreštavim black stilom. Iako je zanimljivo, zvuči toliko sforsirano i nepotrebno da sam siguran da će se čak i Glen Benton i Dani Filth (koji su imitirani na ovim pjesmama) prekrižiti od jada.
Gitaristi jednostavno obožavaju Iron Maiden, pa često posežu za onim duplim melodičnim solažama, a pjevač se drži metalcore stila i riječi o teškom emocionalnom stanju (“Forget the past, pain no longer, fight this feeling, find the strength“) i protiv svoje bivše ljubavi (“Damn her, still I feel my stomach turn/Damn her, still I choke on her lies“).
Ono što se definitivno jasno pokazalo je da su žestoki do zla boga, da se većina metal-coreaša može sakriti pred njima, ali i da to sve nije dosta da nečim novim zainteresiraju metal zaljubljenika. Treba im priznati volju i energiju, ali jednostavno su uletili u krivo vrijeme. Ili, zakasnili… Možda je to bolja riječ.