Punk zaista nije mrtav

Kad sam prvi puta načuo da nam Buzzcocks dolazi u posjet, u glavi mi se pojavila misao ‘pa zar su oni još živi’. Potražio sam službenu im stranicu i gle čuda. Ne samo da su živi, već su i nadalje odlučili širiti svoje razigrane punk vibracije kao i u najzlatnije doba britanske buntovničke glazbe.

Naime, dobri stari Buzzcocks osnovani su 1976. godine u Manchesteru te je za njihovu biografiju zanimljiv jedan podatak, a to je da su svirali do 1987. kada Pete Shelley potpisuju raspad.

Tih 11 godina maštovitom kombinacijom melodičnog rocka preuzetog od The Beatlesa i sirovim gitarističkim zvukom The Ramonesa uspjeli su stvoriti nekoliko pravih savršenstava engleskog novovalnog stvaralaštva i tako stajali bok uz bok najvećim punk imena poput The Sex Pistolsa, The Clasha, Damneda, Siouxsie & the Banshees…

Diskografski su se razvijali u dvije faze, prva faza od 1977. godine kada su objavili svoju prvu ‘uradi sam’ ploču, pod vlastitom produkcijom i etiketom, a na kojoj se nasla između ostalih i jedna od prvih punk himni “Boredom”. Već sljedeće godine izlazi jedna od najzapaženijih punk ploča ikada. Radi se o “Another Music In A Different Kitchen” kojoj su prethodili dva iznimno poznata hit singla “Orgasam Addict” te “What Do I Get”.

Prvu ploču je karakterizirala repetitivna ritmička faza pjevača i tekstopisca Shelleyja koja je nadalje i odredila zvuk Buzzcocksa. 1978. godine također im izlazi i drugi album “Love Bites” koji nije imao takav šarm i malo je teže ulazio u uho, ali je zato napravljen smjelije i ozbiljnije te je ponudio čitavu paletu jakih skladbi s kojeg po meni najviše odskaču “Sixteen Again”, “Promises”, lagana “Love Is Lies” te “Ever Fallen In Love” koju su kasnije obradili Fine Young Cannibals, te je našla mjesto u nekim filmovima poput “Football Factory” iz 2004.

Treći album iz 1979. godine ocijenjen je kao najlošiji i od publike i od kritike, nastao u toj pred raspadnoj fazi naslovljen je “A Different Kind Of Tension”. Tim albumom naslućivao se raspad grupe koji je uslijedio 1987. godine.

Na radost svih fanova, grupa se ponovno okupila 1993. godine kada kreće druga faza. Tada su održali povratničku turneju te su objavili mlaki album “Trade Test Transmission”. Potom 1996. godine koncertni album “French”, te nakon blijedih “All Set” (1996.) i “Modern” (1999.) konačno izdaju vrlo dobar album vrijedan spomena nazvan prema imenu grupe, a izlazi 2003.godine.

Od posljednjeg albuma proteklo je čak tri godine što bi po meni trebalo biti dovoljno vremena za napraviti nešto što je vrijedno spomena. Na turneju Buzzcocks krenuli su povodom promocije svog novog albuma zanimljivog naziva “Flat-Pack Philosophy” kojeg u skladateljskom pogledu potpisuju dobri stari Pete Shelley te Steve Diggle koji također ima ulogu pjevača i gitariste, dok je za muziku u potpunosti odgovoran Shelley.

Kao udarni singl odaslali su pjesmu “Wish I Never Loved You” koja po meni i nije najreprezentativnija za predstavljanje novog albuma, ali kladim se da stari lisci imaju još pokoji ‘as’ u rukavu kojim bi zainteresirali publiku. Nakon što sam prvi puta pustio CD, zidovima je počeo odzvanjati poznati Buzzcockovski melodični punk.

Prva pjesma “Flat-Pack Philosophy” neupućenom uhu više bi mogla prezentirati Cockse nego li udarni singl. U prvom dijelu albuma najviše dominiraju “Sell You Everything” te “Soul Survivor” koje su najviše melodijski dorađene te tako i najviše podsjećaju na stare Buzzcockse. Pjesma “Credit” je jedna od onih koja odiše laganim solažama te zajedno s “Big Brother Wheels” u manirima Weezerova “Green Album” polagano odvlači album u predio pop-rocka.

Za sam kraj ostavljam i posljednju pjesmu imenom “Between Heaven And Hell” koja svojim ujednačenim ritmom, isprekidanim rifovima te složnim jednoglasnim pjevanjem nagovještava da bi ovaj album mogao biti pokušaj komercijalnog proboja na tržište.

Sve u svemu ovo je jedan, može se reći, tipičan Buzzcocks album koji je polagano obroncima punka počeo kliziti prema popu. Tako smo ponovno dobili nekog novog pop – punk hibrida koji će zadovoljiti stare fanove u ovo prelazno vrijeme do nekih boljih dana. Novim
zaljubljenicima koji su ih tek sad upoznali predlažem da zavire u njihove kolekcije sa kraja sedamdesetih godina. Jako dobar početak je “Singles Going Steadi” iz plodne 1979. godine.