Monoton izlet u blues vode

I tako nam je Mos Def izdao novi album. Poznati rapper koji je u prvom redu poznat po svojoj inovativnosti, izdao je album na kojem njegova inovativnost izostaje. Nažalost, “The New Danger” nam u principu ne donosi ništa spektakularno.

Većinu beatova na ovom albumu smo čuli i te oni svojom koncepcijom i ne-softiciniranošću samo pridodaju osrednjosti ovog albuma. Kao što je to slučaj s njim, Mos Def je zaplovio u istraživanje raznih glazbenih stilova iako je na ovom albumu usmjerio svoj fokus na blues glazbu. E sad, baš u tome je ‘kvaka’ zbog koje ovaj album nazivam osrednjim. Na albumu Mos Def pokušava pjevati poput velikana bluesa, ali mu to ne polazi za rukom, bar ne na onaj način na koji je bi to trebalo zvučati.

No krenimo redom i napravimo ‘laganu’ retrospektivu ovog albuma. Na uvodnoj pjesmi “The Boogie Man Song” Mos Def predstavlja hiphop-blues zvuk koji nas očekuje na ovom CD-u i odmah na prvoj pjesmi počinje pjevati što mi iz prve nije baš najbolje ‘sjelo u uho’. A nije ni iz 10-og puta kao ni cijeli album. No pustimo to. Na sljedećoj, drugoj pjesmi “Freaky Black Greetings” čini mi se da je previše slušao Bodycount. Ta pjesma je odsvirana u istom ‘prljavom’ i prepojednostavljenom hardcore stilu poput Ice-T -ovog benda Bodycount u kojem osim sirove energije i divljih riffova ništa nije bilo inovativno ni zanimljivo. Samo što u ovom slučaju Mos Def ne pruža niti sirovu energiju što ovu pjesmu kao i ostale pjesme ovakvog stila koje su prisutne na ovom CD-u predstavlja više kao neuspjeli eksperiment nego kao prave i snažne hardcore pjesme.

U nastavku CD-a možemo naći obrade poznatih blues standarda uz povremene ulete obrada poznatijih pop standarda poput pjesme The Flesh Failures “Let The Sunshine In” koja mi je uletjela u uho i donekle mi se svidjela, ali ipak ne dovoljno da bi podigla ocijenu ovom albumu. Pretjerivanje s blues zvukom na ovom albumu je jedini razlog zašto mu dajem ovako nisku ocijenu. Da me ne bi krivo shvatili, ja nemam ništa protiv blues zvuka, ali u slučaju kada se miješa hip-hop s bluesom i to na ovako loš način onda jednostavno nemam što drugo za reći nego da je to dosadno.

Također i tematika tekstova je poprilično istrošena, tako da teme poput sexa, ljubavi i novca (ovo je doslovni prijevod naslova osme pjesme), gačica (doslovni prijevod jedanaeste pjesme), realnosti života i sličnog jednostavno više ne uzbuđuju nikog te čini mi se da bi Mos Def trebao poraditi i na tome. Jedina stvar koja podiže ocijenu je Mos Defovo rijetko rappanje, koje je na zbilja zavidnom nivou i to je ono jedino što sam zamjetio na albumu da je dobro. Produkciju potpisuje El-Bay The Moor, koji je i do sada surađivao s Mos Defom na raznim projektima i koji je svoj posao na ovom albumu također osrednje obavio.

I sad što reći za kraj kad sam sve već rekao? Mos Def je zbilja talentiran glazbenik, ali kako se svakom glazbeniku ili bendu desi jedan loš album tako se desio i Mos Defu. Nadam se da ćemo već na sljedećem njegovom albumu moći uživati u njegovoj glazbi na kakvu smo se navikli, a do tada preporučam njegovim fanovima da nastave slušati stare albume i ukoliko su stvarno zagriženi fanovi da si nabave ovo izdanje.