Dugonajavljivani i opetovani dolazak portugalskog, hrvatskoj publici, jako poznatog benda, s predgrupama došao je konačno na red.
Točno u 20 sati, svirku započinje, stara zagrebačka gothic skupina, Phantasmagoria, predvođena, ove večeri, jako raspoloženim vokalom Tommyem. U trideset minuta koliko im je trajao nastup, do izražaja je najviše došla, “buduća najbolja pjesma”, kako je Tommy najavio “Your Heart” te obrada od ABBA – “Gimmie! Gimmie ! Gimmie!” više nego dobro zagrijavanje, koje je popratilo 40-ak okupljenih.
Iza njih, švedska, sympho skupina, Eleine, predvođena pjevačicom, koja na prvi pogleda s obzirom na kostimografiju, podsjeća na Ofra Hazu, a njen kostim karakterističan je za orijentalne plesačice, što je sama i dokazala u nekoliko navrata, gibanjem tijela, izvijajući bokove i šireći ruke. Naravno da je ona plijenila pažnju svojom pojavom i gledalo ih je nešto više ljudi, nego prethodni bend. Također basist je bio izuzetno energičan u komunikaciji s publikom.
Uslijedio je nastup talijanskih, gothic/doom metalaca, The Foreshadowing, čija glazba obiluje ravnim linijiama s ponekom melodijom. Pjevač Marco, zdušno se obratio publici, rekavši da voli Hrvatsku i da je njegova baka Hrvatica. Solidan nastup, od publike mlako popraćen, osim prva dva reda, koji su se dobro zabavljali i uživali u njihovom nastupu.
Za kraj, Moonspell! Vidjelo se da je većina ljudi došla samo zbog njih, jer je nešto više od 200 ljudi okupljenih oko šanka i koncertnog prostora prije početka njihovog nastupa nahrupilo u koncertni dio prostora i show je mogao početi. Nastup otvaraju pjesmom “Breathe” i publika ih je na prvu prihvatila. Zvuk jako dobar, Fernandova komunikacija s publikom na visokoj razini i što je koncert više odmicao, to je sinergija između benda i publike bila sve veća i veća.
Od cijele Moonspellove diskografije, koji album je za tebe najposebniji i zbog čega?
“Extinct” će mi uvijek biti prilično poseban i moguće da mi je spasio život i razum, ali bih u to morao ući puno dublje kako bih procijenio takve impresije. Usprkos tome, vjerujem da je “Irreligious” naš najvažniji i najkompletniji album, ne samo zbog pjesama koje sadrži, već i zbog toga što je zaista promijenio naše živote, pomogao formiranju novoga pod-žanra u metalu (gothic metal), i dopustio nam samostalnost i priliku da krenemo živjeti od glazbe prije točno 20 godina.
Što ste naučili od izlaska debi albuma “Wolfheart”, a da se tiče vas kao glazbenika, benda, stavova i glazbene industrije općenito?
Sve, s obzirom da nismo znali ništa. Stavovi su ono što je najbitnije od svega i zbog toga sami upravljamo Moonspellom kako ne bismo došli u konflikte u trenutku odbijanja turneje ili brzinskog albuma. Kao glazbenici smo prošli dug put od trenutka kada smo snimili “Wolfheart”, naročito u tehničkom pogledu, ali i na razne druge načine. Iako, nemoguće je sačuvati tu naivnosti koja je učinila “Wolfheart” tako velikim i mističnim u očima fanova. Biti svoji, i dalje je ono što još više želimo unutar industrije, u koju se uklapaš ili ne. Glazba bi trebala biti na prvom mjestu.
Iz albuma u album konstantno ste se razvijali i mijenjali. Što vas je ohrabrilo da se maknete od potencijalne ‘komforne zone’?
Kada pogledam unutar komfornih zona drugih bendova, ostanem bez daha. Naravno da ima većih bendova nego što je Moonspell, bendova koji su nas nadmašili, bendova koji su nas krenuli podupirati, a sada imaju neko svoje obilježje i publiku. Ali uvijek se pitam postoji li bend koji je slobodniji i luđi od nas, da izdaje albume bez da se prethodno konzultira s fanovima, izdavačkom kućom ili svijetom? Komforna zona je dobra kada si kod kuće sa svojom ženom, djecom i mačkom. Za glazbenika ona predstavlja smrt, unatoč tome što zarađuješ puno novaca.
Što misliš zbog čega je Moonspell postao toliko popularan? Je li to zbog te slobode koju si spomenuo i toga što radite ono što vam odgovara bez ikakvih ograničenja, ili zbog tekstova i vaše poezije?
Najiskrenije ne znam, i ja sam taj koji najviše sumnja u našu popularnost na sceni. Samo idemo prema naprijed, slavimo ono što jesmo, ono što smo bili i veselimo se budućnosti u kojoj ćemo i dalje svirati i ići dalje s našim pjesmama i idejama.
Misliš li da je i činjenica što dolazite iz Portugala, također pripomogla stvaranju posebnog efekta kod fanova diljem svijeta?
Iskreno se nadam da da. Za bendove koji dolaze iz zemalja koje ne spadaju pod osovinu popularnih metal bendova, najvažnije je da zadrže i predstave svoje duboke korijene kao znak iskrenog predstavljanja samih sebe, ali također i predstavljanja nečeg drugačijeg ljudima. Mislim da je mnogo bendova odlučilo krenuti tim putem zbog čega slušanje metala po mom mišljenju postaje stvar kulture. Također, osjećam duboku ljubav prema kulturi, povijesti i literaturi Portugala. Naša zemlja ima puno mana i bori se da izdigne glavu u ovim teškim vremenima, ali i dalje stvaramo riječi, slike, priče i legende, koje su bezvremenske i koje nam pomažu da ostanemo fokusirani i povezani. Izvrsno je biti u mogućnosti podijeliti to s fanovima. To je za nas veliki kompliment.
Nedavno su vam u vašoj rodnoj zemlji dodijelili nagradu za najbolji album 2015. godine. Osim za vaš bend, kakav efekt je to imalo na cijelu metal scenu u Portugalu?
Iskreno, rijetki su trenuci da nešto super što se dogodilo Moonspellu ima efekta ili da stimulira portugalsku metal scenu. Čudno je, ali je živa istina. I nakon svih ovih godina osvajanja raznih stvari i ostvarivanja onoga što se činilo nemogućim za druge metal bendove prije nego što smo zakoračili na scenu, s vremena na vrijeme, i dalje se moramo boriti za poštovanje i suočavati se s frustracijama drugih ljudi i bendova. Ne može nas se kriviti, imamo odličnu publiku u Portugalu koja nikada nije ovisila o drugima koji će joj govoriti što da radi. Iako imam mnogo prijatelja na metal sceni u Portugalu, da budem iskren s tobom, nismo tamo gdje bismo mogli biti kao metal scena.
Imate već planove za neko novo izdanje ili želite otkriti kakvo iznenađenje fanovima?
Da. Radili smo na skupljanju ideja o tome da napravimo konceptualni album ili EP o velikom potresu u Lisabonu 1755. koji će u cijelosti biti otpjevan na portugalskom. Još uvijek ne znamo u kojem će smjeru ići, hoće li biti ‘full-lenght’ ili nešto manji, ali je to nešto što nas je strahovito uzbudilo u kreativnom smislu. Bilo bi super to podijeliti s fanovima što je prije moguće, ali ne prije 2017. godine.
Da se dotaknemo malo i turneja, pretpostavljam da je ova turneja s posljednjim albumom prilično intenzivna. Kako vam je biti ‘na cesti’ u ovom trenutku?
Pa drugačije je od kuće, ali nam je već poznato. Nastupi su nam važni i do sada smo bili blagoslovljeni s odličnim odazivom u svim zemljama i gradovima u kojima smo svirali, pred stotinama ljudi. Osim toga, imamo naše rutine i naše uloge kad smo na turneji i podnosimo ih dosta dobro. Prošle su 22. godine od naše prve turneje, tako da je moguće da je cesta postala naš stvarni život, a ne obratno.
Kako vam je po prvi puta svirati na nekim mjestima, u usporedbi s već dobro poznatim lokacijama na kojima već znate što možete očekivati?
Postoje mjesta na kojima je osjećaj kao da je prvi put zahvaljujući odličnim reakcijama publike. Ali slažem se s time da postoji dodatno uzbuđenje kada posjetiš neku zemlju ili grad po prvi put. Mislim da je to prirodno za svaki bend. Ljudi te nikada nisu vidjeli uživo i to stvara dodatnu dozu empatije. Tajna je da se svaka večer cijeni kao posljednja, usprkos tome što si u tom klubu svirao tisuću puta i možeš naći put do stagea i s povezom na očima.
Hrvatska je imala sreću već četiri puta biti vaš domaćin. Kakva sjećanja imate na našu zemlju, hrvatske fanove i sjećate li se prvog puta kada ste ovdje svirali s Enslaved, 2005. godine. Moram priznati da je to bio jedan od prvih metal koncerata na kojima sam bila…
Sjećam se mnogih priča oko te večeri. Sjećam se da je zaštitar udario fana, nakon čega sam istog trena zaustavio nastup. Također se sjećam i bubnjeva Enslaveda koji su jedva stali na mali stage, taj lik je zakon. Što još? Sjećam se zgodnih hrvatskih djevojaka kako me gledaju iz kuta i sebe kako prolazim muke da ne sagriješim s njima. Ipak, to je bilo prije dosta godina, sada smo stariji i mudriji, ali svejedno želim osjetiti tu hrvatsku vatru.
Pripremili: Leonora Bedić i Ante Veršić Wera