Monument mračnoj budućnosti

Bend koji je Portugal platinastim slovima upisao na metalnu kartu
svijeta, zagazio je u svoju 23. godišnjicu postojanja koja mu je sa
sobom donijela 11. studijski album.

Dakle, nešto kao, u prosjeku, svake dvije godine po jedan, iako se takvih razmaka nije držao u kontinuitetu, pa su, recimo, od prošlog izdanja “Alpha Noir“, prošle njih tri. No to je daleko manje važno od činjenice da Moonspell sa svakim svojim novim albumom donosi određene, makar i minimalne, a nadasve suptilne, promjene u zvuku i svi se međusobno razlikuju. Takav je slučaj i s “Extinct“. Sličan, a opet nešto malo drukčiji od prethodnih. Naprosto, ovaj je bend otporan na žanrovska ograničenja, bez obzira što se uvijek iznova čini da u manjem ili većem obujmu sliči nekome, završni dojam je da ne sliči baš nikome. Osim samom sebi, uvijek korak dalje od ostalih. Da je “Extinct”, recimo, objavljen prije 20-ak godina, lako moguće da bi se za njega govorilo da je definirao gothic metal. Bilo je ranije Moonspellovih albuma sa značajnim utjecajima gothica, u konačnici, to mu je jedno od glavnih uporišta, no nijedan nije u tolikom obujmu uključivao gothic norme. U svoj toj romantičnoj snuždenosti, beznađu i mraku, zlokobnost epske atmosferičnosti, koja se poput najgore noćne more nadvija nad pjesme, osjeća se u svakom tonu. A to, opet, baš nikoga ne treba čuditi, uz ostalo i zato što Fernando kao svoje uzore ističe Celtic Frost i Bathory. Sumorni i utučeni, na mahove i okrutno razbješnjeli, režeći, Fernandovi duboki baritoni pojačavaju dozu straha i nemira, a takvom ugođaju u prilog idu i jezivo-sablasne klavijature, snažni, vibrirajuće-dijabolični basevi, te teški, tupi i gotovo beživotni doomy tonovi. S druge strane, gitarska energičnost i odrješitost, s modernim, slojevitim, rasprskavajućim riffovima, zatim svjetlucavim i nadasvim probitačnim heavy metal solažama, pa raskošnija, eterična klasičarska orkestralizacija, elektonički umetci, ženska i zborska prateća pjevanja, te jaki utjecaji arapskog melosa, poprilična su, iako ne i totalna, suprotnost mraku i u pjesme unose (i donose) neophodnu dinamičnost. Jer, recimo, u gitarskim riffovima ima dosta blackerske sirovosti, bahatosti i morbidnosti, Fernando zapjeva poput ranjenog i ljutog vuka, no to opet, koliko god da zamračuje cijelu stvar, s druge strane pridonosi na prostranosti instrumentalnih dijelova.

Uza sve do sada istaknuto, i snažnoj zamračenosti usprkos, “Extinct” je poprilično slušljiv album, koji bi se površnom analizom mogao doživljavati kao komercijalni prilagodljiv, ćemu u prilog idu neki pjesme u kojima nailazimo na lakše probavljive, tečnije pop-rock ritmove. No sve u svemu, koliko god da zvuče jednostavno, toliko su i pomno i umno uređene, pa sumnjamo da će svoja mjesta pronaći u redovnim programima radijski i TV emisija. Bez obzira što se “Extinct”, sa sjajnim solažama i orkestralijama, a pogotovo “The Last Of Us“, s mekšim, seksipilnim, strasnim pjevanjima, naglašenim emocijama u refrenima i bajkovitim gitarama daju jako lijepo, čak i ležerno slušati. Uz to, mnogi će ih, opravdano, povezati s The Sisters Of Mercy i Fields Of The Nephilim.

“Breathe (Until We Are No More)” je moćan ulaz u album, s razornim gitarama, jedan od razgrađenijih naslova, s kombinacijom opuštenijih i razularenim vokala, umecima orijentalnog melosa, tutnjajućim basevima, udarničkim bubnjevima i grozomornim klavijaturama. “Medusalem” i “Domina” djeluju tek nešto malo lakše, također sadrže arapske melodije, sumorne solaže, nešto akustika i naracija, te štogod srednjih brzina, a “Funeral Bloom” kombinira goth-teatralnost i dance privlačnost. “A Dying Breed” je prepuna emocija, od orkestralnih, preko vokalnih, sve do gitarskih solaža, s ljutim pjevanjima tek u refrenskom dijelu. “The Future Dark” ima dosta plesnih/pop ritmova, i jedna od najsporijih numera, a odjavna “La Baphomette” je zanimljiva, a nadasve neuobičajena stvar otpjevana na francuskom, koja kombinira jazz i salonsko/kabaretske ideje.

Teško bi bilo reći s kojim bi se albumom “Extinct” mogao najviše poistovjetiti, jer je, kako je već navedeno, i sličan i različit od svih mu prethodnika. No u konačnici, to i nije presudno. Ono što jeste, je to da je Moonspell komponirao još jedan album koji će ga, to nema spora, i dalje doživljavati i predstavljati posebnijim i drukčijim bendom. Koliko, i je li boljim od ostalih, to prije svega ovisi o afinitetima, no i oni koji ga vole i oni kojiam ‘ne leži’, trebali bi priznati da je bend kakvog nema. Svoj je i na svome. A takvih nema puno.