Niti ovo nam ljeto ne može proći bez The Nationala, ali ovaj put ipak nešto drugačije. Dva koncerta u dva dana, dva različita nastupa na dvije različite lokacije, ali jedna publika i jedan grad – Šibenik.
Prvu večer, 2. kolovoza, održat će sjedeći koncert na tvrđavi Sv.
Mihovila, a dan poslije festivalski nastup na prvom SuperUho festivalu.
Vjerujem da ih ne treba posebno predstavljati s obzirom na broj puta koliko su nastupali u Hrvatskoj – prvi put u KSET-u prije 10 godina pred manje od 100 ljudi, a zadnji put prije godinu dana na zagrebačkoj Šalati kada su promovirali zadnji album, “Trouble Will Find Me” pred skoro 5000 ljudi.
Frontmen Matt nije bio u mogućnosti odgovarati na pitanja, ali je zato na čašicu razgovora rado pristao basist Scott Devendorf. Pričali smo o dokumentarcu “Mistaken For Strangers“, Mattovim stihovima koje ponekad ni članovi benda ne razumiju, novom albumu, hrvatskoj publici, suradnjama, planovima…
U Šibeniku ćete imati dva koncerta, od toga jedan sjedeći… Bit će to zanimljivo. Kako ste se na to odlučili?
Volimo različite koncerte, ne volimo se ponavljati, ne volimo da je uvijek isto, tako da smo odlučili napraviti sjedeći koncert. Bit će zanimljivo (smijeh).
Promovirate dokumentarac “Mistaken For Strangers“. Koje je vaše mišljenje o filmu?
Meni se baš sviđa. Iskreno, bilo je poprilično iznenađenje svima u bendu vidjeti ga kad je bio gotov jer nismo očekivali da će biti takav. Mislili smo da će biti smiješan, neki isječci, kratki video toga što je Tom snimao. Mislili smo da ništa neće moći napraviti s tim. Na kraju je ispao jako emocionalan, nismo to očekivali! Iznenađen sam, volim ga i drago mi je što nije tipičan dokumentarac o rock bendu. Ima emocionalnu kvalitetu i ljudsku i obiteljsku priču u pozadini. Takve stvari kao u filmu se događaju i drugim bendovima s vremenom, poput Mattovog i Tomovog odnosa, a i vidi se dinamika benda…
Koliko je film spontan, a koliko režiran i namješten?
Pa rekao bih da je većinom spontan, ali ima dijelova koji su sastavljeni. Puno toga su random stvari snimljene na našoj turneji, i ne možeš sve to pogledati odjednom i imati filmsku priču. Mislim da su proveli neko vrijeme gledajući što Tom ima i što će staviti u film, a što neće. Tako da naravno da je dio izrađen, ali svi dijelovi s bendom i nastupi, intervjui, to su stvarno stvari koje je napravio kreativno – neobični intervjui i neobična pitanja i smiješne stvari koje su se dogodile…
Novi album radit ćete zajedno, u istoj prostoriji. Kako je došlo do te odluke, s obzirom da inače radite sve odvojeno?
Mislim da sve što odlučimo bazirano je na tome što smo naučili u prošlosti, i uvijek pokušavamo napraviti nešto drukčije od onog što smo do sada radili, i sviranje uživo, i snimanje albuma. Uvijek pokušavamo naći nešto novo, ne želimo napraviti isti album ponovo, ne želimo napraviti “Trouble Will Find Me Part 2”, ili “Boxer”, ili “Alligator” ili “High Violet”… Iako ih volimo, i uživamo u njima, ali kao bend uvijek pokušavamo gurati jedan drugoga što više možemo i naći neke nove načine rada. Pokušavamo malo smanjiti stres i uhvatiti malo energije koju imamo kada nastupamo, jer smo puno na turneji, imamo puno koncerata, i mislim da kada bend jednom počne dobro raditi zajedno i dobro svirati uživo, da je to jako dobra i moćna stvar i pokušavamo to zadržati. Naravno, sigurno će se nešto u hodu promijeniti, sigurno ćemo nešto napraviti malo drukčije od zamišljenog. Nikad ne želimo znati gdje ćemo početi i završiti. Moramo raditi i pisati, ali ponekad se i odmoriti, pa što se dogodi, dogodi se.
Kakav će novi album biti, imate li kakvu ideju?
Ne baš. Pišemo svoje ideje pa ih poslije spojimo… Bit će veliki uspjeh ako uhvatimo Matta da radi s nama, jer inače on piše sam, a mi radimo muziku odvojeno, i to jako dugo traje. “Alligator” i malo “Boxera” smo radili zajedno – imali smo probe i svirali i pisali u istoj sobi dok smo radili nove pjesme, i to ima malo drukčiju energiju kada izađe vani. Pokušat ćemo opet tako pisati pjesme. Pokušat ćemo ne pretjerati i ne prekriti ih s puno orkestracije, jer koristimo puno orkestracije inače. Ne znamo hoće li biti agrasivnije ili rockerskije, nikad ne možeš predvidjeti što će biti, pa ne volim puno govoriti što će biti. Ma, znam da ćemo pokušati raditi zajedno, pa ćemo vidjeti hoće li uspjeti (smijeh)!
Radili ste muziku za filmove i serije, koliko je to drukčije od kreiranja vlastite muzike?
Mmm, drukčije je. Imali smo nekoliko projekata gdje smo radili muziku za televiziju ili film, tri – četiri puta smo to napravili, tj. jednom je bilo za videoigricu, to je bilo jako zanimljivo. Čudno, ali zanimljivo, različito od onog kako inače radimo. Preferiramo snimati naše pjesme i albume ipak, ali je super iskustvo probati nešto novo.
Ne svirate uživo “The Perfect Song” skoro nikad. Zašto?
Imali smo period kada smo je svirali, davno, davno, kada smo bili mlad bend koji je tek počeo jer je to pjesma s prvog albuma. Nismo je stigli prepraviti. Lyricsi su dobri, i muzika je dobra, ali snimljena je davno, i volimo je, i volimo pjesme takve kakve su (smijeh), ali ipak moramo nadograđivati naš zvuk. Onda smo imali jedan zvuk, sada imamo drukčiji. Čim je prebacimo u modernu verziju, odsvirat ćemo je, jer volimo tu pjesmu!
Za vrijeme pjesama “Abel”, “Mr. November” i “Terrible Love” Matt uvijek ulazi u publiku. Što se dogodi za vrijeme tih pjesama, je li moguće da baš baš svaki put proživljava isto, što god to bilo?
“Mr. November” je pjesma skoro napisana za tako nešto… Stih “I used to be carried in the arms of cheerleaders” je malo smiješan. Naravno da Matt nije bio u rukama cheerleadersica (smijeh), ali je zapravo nošen na rukama publike, ponekad, kad se to dogodi… Te su mu pjesme valjda katarzično iskustvo da se spoji s publikom, to se ponekad događalo, a sada se stalno događa. Voli to raditi, to mu je način da se poveže s publikom. Sad nedavno kad smo imali koncert u New Yorku je zapeo, pa je cijeli krvario, tako da mora biti malo pažljiviji kad to radi (smijeh).
“Vanderlyle Crybaby Geeks” izvodite zadnju na koncertu. Možeš li objasnit značenje te pjesme?
Ne znam ga. Mislim da je otovreno da svak donese svoje značenje te pjesme. Ima neko skriveno značenje za Matta, ili tako nešto. Možda ima neko određeno značenje, ali ne želim reći nešto krivo. Taj refren zvuči tako kako zvuči, jako je emocionalna pjesma, otvorena za emocije. Mislim da su stihovi pravo značenje pjesme, a ne refren… Ta riječ ‘Vanderlyle’… Refren je skoro bez riječi zapravo, na neki način i više dobro zvuči nego što nešto znači taj refren… i to kako zvuči… ma joj, nemam pojma zapravo! (smijeh) Nisam ja pisao lyricse (smijeh). Ali imam neki osjećaj da se ljudi povežu s tim, ne znam s čim. Ali ostali lyricsi sigurno imaju sigurno neko veće značenje od samog refrena. Taj refren je samo izraz za nešto, bilo što. Za izbaciti nešto.
Znaš li možda za koga je “Pink Rabbits” napisana?
Nemam pojma. Mislim da nije uopće za nikoga posebnog. Mislim da je to možda pjesma o Mattu samom, ili nekom njegovom iskustvu. Mislim da je i o identitetu malo… O tome kako je biti anonimna osoba, npr. stih “I was a white girl in a crowd of white girls in the park” – kao biti izgubljen u mnoštvu publike… Ma zapravo ni to ne znam! (smijeh). Ne pišem ja tekstove pa imam svoje značenje pjesama! (smijeh)
Ok, koje je tvoje značenje te pjesme?
Moram razmisliti na sekundu. To mi je pjesma o nekom odlasku na neki najljepši način, a ne o nekom otimanju na primjer. To mi je kao neka verzija “Fake Emire” – počinješ se gubiti u noći, gubiš osjećaje… Apstraktno je na neki način…
Svirali ste s puno glazbenika… S kim je najbolje bilo raditi?
R.E.M. su jako su pristupačni… I dobri su slušači, slušali su naše koncerte. Imaju svoj način kako svirati neobičnu muziku za veću publiku. Skroz su očiti u tome što jesu i što nisu. Imali su čudne momente kad su svirali svaku večer pred tisućama ljudi i ljudi se jednostavno povežu s njihovom muzikom. Rekli su nam nekoliko stvari kako svirati, nastupati, kako raditi to… Učimo iz iskustva svirajući naše koncerte ponovno i ponovno, i kad smo na turneji s bendovima, učimo od njih, svak s kim smo bili ima nešto za reći o našim pjesmama, ili albumu…
Radili smo i s Richardom Reed Parryem iz Arcade Firea, Justinom Vernonom iz Bon Ivera, Sufjanom Stevensom… Ma s puno njih, sve su to divni ljudi. Od svih nešto naučimo. Sretni smo što smo imali sva ta iskustva!
Koji su neki budući planovi?
Na turneji smo negdje do kraja studenog, pa ćemo raditi na novom albumu, što će trajati neko vrijeme, bit ćemo malo s obiteljima, odmoriti se… Kao normalni ljudi… Pa ćemo onda opet na turneju… Vidimo se na koncertima u Šibeniku, jedva čekam, bit će jako zabavno!
