Charlie Musselwhite nekada je bio jedan od najpriznatijih predstavnika takozvanog ‘bijelog bluesa’ iz ’60-ih., a danas je jedan od najcjenjenijih blues starosjedioca.
Njegov lanjski album “The Well” dobitnik je dvije nagrade na Blues Music Awards, najcjenjenijoj dodjeli nagrada za blues glazbenike. Kroz cijelu svoju karijeru koja se proteže već skoro 50 godina, Charlie je smatran jednim od najboljih svirača usne harmonike, no on je uvijek ostajao skroman opisujući svoje sviračko umijeće. 
Uoči svog skorašnjeg nastupa na 2nd Zagreb International Blues festivalu, Charlie nam je rekao kako je skromnost i jedan od ključnih sastojaka za sviranje istinskog bluesa.
Vaš posljednji album “The Well” prvi je album na kojem ste autor svih pjesama. Zašto ste odlučili napraviti tako osobnu ploču?
Pjesme su osobne jer pišem o onome što znam. Tako su sve pjesme na “The Well” istinite priče i osjećaji.
Mavis Staples pjeva na jednoj od najosobnijih priča na albumu u “Sad” i Beautiful World”. Kako je došlo do suradnje?
Mavis je moja draga i bliska prijateljica već dugi niz godina i mislio sam da će biti savršena za tu pjesmu. Toliko je mnogo dubine i supstance u njenom pjevanju, te me ona uvijek dotakne. To čini još od kasnih ’50-ih’ godina.
Tijekom svoje karijere miješali ste blues s različitim stilovima kao što su country, latin, glazba New Orleansa, itd. Mislite li da je usna harmonika nedovoljno iskorištena u glazbi, odnosno da ljudi općenito imaju uske vizije o tome gdje taj instrument pripada i što se s njim može učiniti?
Rekao bih da je to poprilično točna izjava. Puno harmonike koju ljudi čuju u oglasima ili soundtrackovima za filmove dosta je ograničeno. Većina ljudi nije bila u prilici vidjeti i čuti što se može učiniti s harmonikom, pa misle da je to instrument-igračka.
Budući da je harmonika uštimana na jedan otvoreni akord, bilo tko je može uzeti i puhati u nju i dobiti pristojan zvuk. Neki ljudi rade upravo to i misle da stvarno sviraju harmoniku. Drugi pak čuju te besmislice i misle da je to sve što se od tog instrumenta može dobiti. Ali ako uspiju čuti nekoga poput Sonny Boy Williamsona, na primjer, onda mogu čuti kako zvuči pravo sviranje usne harmonike.
Recite nam nešto o glazbi koju ste slušali dok ste odrastali.
U početku, kad sam bio dijete, čuo sam kako ljudi pjevaju dok rade u poljima pokraj Cypress Creeka. Nakon toga su me fascinirali ulični pjevači u Memphisu. To su bili tipovi koji su svirali gitaru i pjevali blues na pločniku za sitniš. Također, na radiju je bilo bluesa. Zatim sam upoznao, sprijateljio se i učio od originalnih starih blues pjevača oko ulice Beale u Memphisu, kao što su Will Shade, Furry Lewis, Gus Cannon, Willie B. i drugi.
Kako je bilo odrastati i živjeti u glavnim gradovima bluesa Memphisu i Chicagu u ’50-im. i ’60-im.? Jesu li to stvarno bili dani slave za blues?
Ja sam se izvrsno provodio, ali sam bio premlad da tada shvatim koliko je to uistinu fantastično vrijeme bilo. Nikada nisam pomislio da će jednog dana sve to nestati. Volio bih da sam obraćao više pozornosti. Ooo, slike koje sam mogao snimiti! Ali nisam imao vlastiti fotoaparat.
Kada ste odlučili postati svirač usne harmonike?
Harmonika je odlučila svirati mene. Blues me obuzeo dok sam bio dijete. I nema kraja učenju. Još uvijek učim svirati što osjećam. Ali kažem da je moja karijera službeno započela 1967. godine kad je objavljen moj prvi album.
Prije nekoliko godina napravili ste “Superharps” album sa Jamesom Cottonom, Billyem Branchom i Sugar Ray Norciaom. Kako je bilo snimati s drugim majstorima usne harmonike?
O, bilo je sjajno. Nas četvorica smo svi dobri prijatelji i dobro smo se zabavili.
Postoje li neki mlađi svirači harmonike ili općenito (blues) glazbenici koje slušate i s kojima biste željeli raditi?
Sin moga prijatelja ima samo oko 12 godina, a već svira bolje nego neki odrasli koje znam. Njegovo ime je Vinnie Flores.
Možete li usporediti svijet bluesa u ’60-ima., kada ste počeli svirati i svijet bluesa danas?
Prije nismo imali ono što imamo danas. Ako ste tada željeli čitati o bluesu možda ste mogli pronaći kratko poglavlje o bluesu u knjizi o jazzu. Danas postoji tona knjiga o bluesu i povijesti bluesa. Tu su također knjige, CD-i i DVD-i o tome kako svirati blues. Mi nismo imali ništa poput toga. Danas imate blues časopise, blues društva, blues ture i blues festivale širom svijeta. Kad sam počinjao moglo vam se možda posrećiti da čujete malo bluesa na folk festivalu. Dakle, danas je sasvim drugačije nego nekada.
Svirate blues po cijelom svijetu. Iznenađuje li vas što tako izrazito američki glazbeni stil ima takvo globalno prepoznavanje?
Ne, jer to je ljepota bluesa. Blues je za svakoga. To je stvar srca i ne može se poreći. To je glazba koja pripada cijelom svijetu.
Kako se sviranje kod kuće u Americi razlikuje od sviranja u drugim dijelovima svijeta?
Pa, kod kuće znaju da je to muzika za zabavu pa ljudi ustanu i plešu.
Recite nam nešto o glazbenicima koji će svirati s vama u Zagrebu. Jesu li to isti ljudi koji su napravili “The Well” s vama?
Ne, ali su bolji, jer oni su moj standardni bend za turneje i mi odlično funkcioniramo skupa jer smo stalno na putu zajedno. Mike Phillis svira bas, June Core bubnjeve i Matt Stubbs gitaru. Odličan bend!
Po mom mišljenju blues je jedina vrsta glazbe koju se može jednako uvjerljivo svirati i kad vam je 19 i kad vam je 90 godina. Što blues čini tako bezvremenskim?
To što se u njemu radi o stvarnom životu. Dobrim vremenima i lošim. Blues je vaš tješitelj kad se osjećate loše i vaš pajdaš kad ste dobro raspoloženi.
Za kraj nam recite što je potrebno da se uistinu svira blues, a ne neka vrsta njegove imitacije kakvu možemo čuti da svira puno glazbenika?
Morate svirati iz srca (ne iz glave), sa iskrenošću, skromnošću i zahvalnošću.
