Moćan glas, scenska upečatljivost, srčanost, interpretatorska snaga – osobine su koje možda najbolje opisuju frontmena Parnog valjka s tridesetpetogodišnjim stažem na sceni, Akija Rahimovskog. Nova pjesma Parnog valjka “Nakon svih ovih godina” se svira po radio-stanicama, a nakon svih ovih godina Parni valjak se priprema na turneju. U jeku tih priprema popričali smo s Akijem o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Parni valjak je ponovo upaljen i naložen. Pripreme za turneju su u punom jeku. Što vas trenutno najviše veseli, je li to druženje s muzičarima, pjevanje pjesama, kontakt s publikom, ili nešto četvrto?
Veselimo se što ćemo zasvirati iz gušta i što ćemo taj gušt podijeliti s publikom. Najljepše mi je kada u publici vidim klince od 13-14 godina, koji nisu bili ni u petogodišnjem planu kad su te pjesme nastajale, a znaju sve riječi. Svi koji smo u Valjku imamo želju da se družimo, da sviramo i da to podijelimo s publikom. 
Neki će ovo nazvati povratničkom turnejom, a ja bih je nazvao: Moje želje, moji snovi. Puno radimo i želimo dati svoj maksimum, kao što je Valjak davao maksimum na svojim koncertima. Najveći je problem bio postaviti repertoar, odnosno sve staviti u dva-tri sata. Kad bismo u set listu stavili sve što je poznato publici, koncert bi trajao dva-tri dana. Mislim da smo odabrali dobar best of, na popisu je 50 pjesama, tako da će svatko u publici naći nešto za sebe. 
Postoje li planovi Parnog valjka za period iza ove turneje?
Ne razmišljamo za dalje. Za “Nakon svih godina” znam da je jako vrćena i imam informaciju da ju je narod prihvatio. Nova pjesma koja je napravljena kao najava za turneju, nastavlja tamo gdje je Valjak stao, ali trenutno ne postoje planovi za novi album. Poslije turneje ćemo vidjeti.
Što, po vama, mora imati dobar frontmen benda?
Mora biti dobar pjevač i mora biti iskren. Ja kao Husov glasnogovornik moram uvjeriti publiku da su te pjesme i moje pjesme, da sam ih proživio. Jer kad si gore na sceni, samo jednom možeš lagati. 
Kada ste odlučili biti rock pjevač, čije ste geste i kretnje najviše ‘skidali’?
Što se pjevanja tiče, moja generacija je učila od Paula Rodgersa iz grupa Free i Bad Company, čovjeka koji je i dan-danas ‘tata’. To je bila velika škola. Jagger je također djelovao na mene sa svim onim ponašanjem i kretnjama. On je maltene dirigent cijelog koncerta. Ali da biste bili dirigent cijelog koncerta, ljudi vam moraju vjerovati. A kad ljudi u publici vide kako se vi veselite skupa s bendom na koncertu, onda se i oni vesele.
Volim plesati, ali ne skidam pretjerano pokrete. U rock’n’rollu ne postoji ples. U rock’n’rollu postoje ti izljevi ponašanja koji su u tom trenutku neartikulirani i u tom području ne postoji vježba. To je čisto stvar trenutka i instinkta. Hus je znao poludjeti na mene: “Pa nemoj Aki, pazi koliko godina imaš, ne možeš mi to raditi, pa ti se penješ, pa ti skačeš, imamo turneju, ne daj Bože da se povrijediš.” Ja sam takav, temperamentan.
Hus je rekao da su legendarne svađe između vas oko kvalitete koncerta.
Je, bilo je dosta tih anegdota kada smo Hus i ja svađali, imali smo loš osjećaj na koncertu. Valjak nikad nije svirao ispod nivoa, ali bilo je dana kad je bio loš bioritam pa smo znali reći jedan drugome, gle, tu si pogriješio i slično. Bile su to konstruktivne svađe, u smislu da nastupi budu što bolji.
Bilo je slučajeva kada smo se mi svađali u garderobi prije bisa, menadžer bi uletio ‘Što je sada, ajde gore na scenu!’. Ta energija koja je izlazila iz nas prema publici je pokrivala eventualne greške koje samo mi kužimo. Bilo je i velikih grešaka, da ja krenem pjevati iz jedne ‘harme’, a bend iz druge, ali to je bilo rijetko.
Jednom smo svirali za Muzičku omladinu kad smo svirali “Od motela do motela”: ja sam krenuo iz jednog dijela, refrena, bend iz drugog dijela, i onda smo se minutu i pol čekali: ja sam čekao da oni prijeđu u moj dio, oni su čekali da ja prijeđem u njihov. Publici je to dobro zvučalo, ali im je bilo čudno kako se mi to pogledavamo na bini. Onda, sam rekao: ‘Stani, idemo iz početka!’ I sve je bilo ok. I to je publici bilo simpatično.
Interpretator ste tuđih stihova. Koliko vam pomažu one stvari koje su se učile na nastavi materinjeg jezika i književnosti, dakle, govorim, kako pronaći pjesničke slike, što reći na pitanje što je pjesnik time htio reći?
Svaki se tekst analizira. Ja sam čovjek od emocija. A pjesma bez emocija nije pjesma. Kad slušam muziku, zatvorim oči. Ako zatvorenih očiju vidim te slike o kojima priča pjevač ili glazba, onda je to to – misija završena.
Hus i ja uvijek razgovaramo o tome što i kako. Hus je uvijek radio životne pjesme, ono što se dogodilo nekom od nas. Sigurno su razmišljanje i razgovor o tekstovima doveli do toga da se prilikom pjevanja poštuju tekst i kontekst pjesme: to znači pravilan izgovor, dovoljno emocija, veselih ili tužnih, tako da se postigne situacija da mi ljudi vjeruju. Dikcija mora biti ispravna. Ne smije biti patetika, ona koja ide u krajnost. Danas masa dobrih pjevača, većinom mladih pjevala misli da treba tehnicirati vokalom kako bi to ispalo uvjerljivije.
Neću pretjerati, masa pjesama je bila rađena kroz moj pogled na život. Recimo, “700 milja od kuće” je moja biografija. To je priča o mom dolasku u Zagreb i o mojoj prvoj ljubavi. Kraj sedamdesetih je bilo za nas turbulentno vrijeme, baš prije nego što sam otišao u vojsku, bio je sajam u Milanu i zapazila nas je talijanska diskografska kuća. Htjeli su da snimimo singl “Od motela do motela” i “Predstavi je kraj” na engleskom za talijansko tržište, s opcijom da preko njega dođemo i na europsko tržište. Međutim, ja sam tada dobio poziv za vojsku, taman tad sam morao ići u vojsku. Naravno, morao sam ići u vojsku, Hus je također otišao, i Valjak je mirovao.
The Rolling Stonesi su napisali pjesmu “Moonlight Mile” u kojoj nimalo glamurozno opisuju život na cesti na beskrajnim turnejama. Konkretno u toj se pjesmi opisuje osjećaj potrošenosti nakon koncerta. Koliko vas koncert troši i iscrpljuje?
Koncerti jesu naporni, kao i putovanja, zato biramo hotele u kojima ćemo se osjećati kao doma. To ne moraju nužno biti najbolji hoteli, oni su često hladni, ugodnije se osjećamo u manjim hotelima. Želimo imati topli kutak, na turneji ti hoteli su naši drugi domovi, a u manjim hotelima se osjeća kućna atmosfera. Nama ne treba luksuz, nego da se dobro osjećamo. Treba nam da imamo pogodnosti da se osjećamo povezani s domom, tako da se možemo usmjeriti na glazbu i dati maksimum na koncertu.
Rođeni ste u Nišu, djetinjstvo ste proveli u Skopju.
Samo sam rođen u Nišu, odmah, kao beba sam došao živjeti u Skopje. U Makedoniji su moji korijeni, ali Hrvatska je moja domovina.
Koliko vam fali makedonska kuhinja?
Ne znam ja nijednog Makedonca koji ne zna kuhati, pa tako i ja. U ovim malim hotelima, znali smo, kad smo imali dan pauze, ostajati dan dulje, pa bih pripremao makedonske delicije. Dakle, makedonska kuhinja mi uopće ne fali, jer kad god je se zaželim, sam si pripremim nešto za sebe i prijatelje.
Kada ste bili dijete, Skopje je pogodio razoran potres. Ne dao Bog, ali u slučaju da se tako nešto dogodi negdje drugdje, iz vašeg iskustva, što biste savjetovali, što je najvažnije da se u takvim situacijama napravi kako bi šteta bila što manja?
Tada sam imao 7 godina i bio sam premali da shvatim taj užas oko mene. Bili su moji deda, moja baka, moji roditelji, koji su se brinuli za mene. Priroda zna biti surova, najvažnije je ne paničariti. Jedan od seizmičkih instituta je dolje u Skopju, to su pokrenuli Japanci, tako da se ubuduće te katastrofe mogu predvidjeti i na taj način doprinijeti da ljudske žrtve budu što manje.
Otac vam je profesor glazbe. Koliko vam je formalno glazbeno obrazovanje pomoglo u vašem muzičkom razvoju?
Nekad je bilo 90 % talent, 10 % rad. A sada je 90 % rad, 10 % talent. Talent ti da Bog, ali rad te izgrađuje u osobu koja zna cijeniti ono što ima. Išao sam usporedo u osnovnu i nižu muzičku školu. Zajedno s bubnjarom grupe Leb i sol Garabetom Tavitijanom sam otišao na prijemni za srednju muzičku i nismo bili primljeni, bez ikakvog objašnjenja, vjerojatno zato što smo imali duge kose. Poslije su nas pozvali da se vratimo u glazbenu školu, ali nismo to učinili. I Garo i ja smo nastavili sa svojim glazbenim razvojem.
U povijesti Parnog valjka bilo je mnogo različitih postava. Kako vam je bilo prilagođavati se svakom novom ‘došljaku’?
Ne bih ih nazvao došljacima. Uvijek je to bio krug ljudi koje smo otprije poznavali. A kroz poznanstvo se i stvara prijateljstvo. A gdje ćeš bolje druženje, nego kroz glazbu? A kroz glazbu čovjek se otvori pa vidiš kakav je. Nijedan od, uvjetno rečeno, novih ljudi koji su dolazili u Valjak nisu bili nepoznati ljudi koje smo tražili preko Oglasnika, nego sve su bili naši poznanici koje smo već prije sretali u Zvečki i na ovim ostalim mjestima gdje smo se sastajali. Samo je bilo pitanje: hoćemo li probati. I ako je kemija proradila, to je bilo to. A ako nije pasalo, nema veze, i dalje funkcioniramo kao prijatelji, jer prijateljstvo koje izgradiš kroz glazbu je i dan danas neraskidivo.
Je li neraskidivo i s Branimirom Štulićem?
Ne mogu reći da smo veliki prijatelji, ja cijenim Štulića i sve što je napravio. Valjak mu je svirao na prvim singlovima, naš basist, pokojni Fuma, je svirao bas, Srećko Antonioli bubnjeve, Hus je svirao i bio producent prvih singlova. Znali smo Johnnya iz Zvečke, znali smo ga kao jednog tipa koji je maltene bio dosadan sa ‘Čuj ovu pjesmu, čuj onu pjesmu.’
Imao je brdo pjesama, tako da smo znali bježati od njega koliko je bio naporan, u pozitivnom smislu. Kasnije smo snimili “Jablana” i “Kad Miki kaže da se boji” i on to zna jako dobro. On sad živi gdje živi, radi što radi. Nažalost ovi naslovi, “Neću se vratiti ovdje ili ondje” su nekakvo izvlačenje iz konteksta. Kao glazbenik je ostavio veliko blago i to će ostati.
U prvoj postavi Parnog valjka bitnu ulogu je igrao i pokojni basist Zlatko Miksić – Fuma.
Aaaaa, Fuma je legenda. Kao klinac sam ga gledao kad je s grupom Boomerang svirao u Skopju i fascinirao me kako se ponašao na sceni. Bio je pravi roker u duši i veliki gospodin.
Kad sam došao u Zagreb, bio sam pozvan da budem pjevač Grupe 220, koja je tada izdala album “Slike” i bila popularna. Međutim, članovi grupe nisu bili toliko posvećeni bendu koliko smo željeli pa smo Hus i ja, uz podršku Vladimira Mihaljeka, osnovali novi bend koji smo nazvali Parni valjak. Tada su došli Fuma i bubnjar Srećko Antonioli, kojeg smo od milja zvali Papa. Fuma je već tada bio veteran rock glazbe, skupa s Karlom Metikošem, Mlinarcem, Jankom Mlinarićem Trulim, Mi-ovcima i ostalima udario je temelje rock glazbe u Jugoslaviji. Bila mi je velika čast biti u bendu s njim.
Primijetio sam da u glasu imate nešto slično s Donom Henleyem iz Eaglesa. Jeste li razmišljali o albumu obrada?
Osim Husa i dečkiju iz benda, ti si možda prvi koji je to primijetio. Imamo taj nekakav tenor, a ima i jedan dio na “Hotel California” gdje jako slično zvučimo. Poslije je moj glas dobio na patini i hrapavosti, uspoređivali su me i s Rod Stewartom.
A dok je Valjak mirovao, napravio sam album “U vremenu izgubljenih“, prošle godine smo napravili projekt “Aki pjeva najljepše ljubavne pjesme” s velikim orkestrom, gdje smo obradili poznate ljubavne pjesme, od The Beatlesa, Stevie Wondera, preko Bijelog dugmeta, do Valjka. Pola Parnog valjka mi gostuje. Ima puno dueta, i s Ninom Badrić, Gibonnijem, Karolinom Gočevom i s mojim sinom Kristijanom Rahimovskim. Mislim da bi trebali do Nove godine izaći DVD i CD.
Koju vokalnu suradnju smatrate najboljom? Je li to možda s Dadom Topićem na “Molitvi”?
Ružno je reći koja mi je najbolja. Svaki duet ima svoju posebnost. Dado Topić je pjevač kalibra Paula Rodgersa i to mogu slobodno reći. Ja sam njegov fan i ostat ću fan do kraja života. Obožavao sam grupu Time, gledao sam ga na bini kao klinac u publici i onda nakon dolaska u Zagreb 1975. dva mjeseca smo živjeli zajedno u istom stanu. Slušao sam njegove savjete, a poslije smo snimili “Molitvu” što je velika čast.
Josipa Lisac je dala sjajno, jazz-ruho pjesmi “Dok je tebe”, koju sam u originalu pjevao s Tinom Rupčić i taj jazz pristup zvuči fantastično. Ali opet, nemamo se što čuditi, to je Josipa Lisac. Samo je bitno da postoji pjesma i da dobro zvuči, radio bih sa svakim.
Pristalica sam muzičke rečenice, ako je pjesma dobra, radit ćemo, ako nije, nećemo raditi i dalje se družimo. Svaki duet mi je super i iza svakog stojim, jer da mi nije, ne bih ga objavio.
